Perfect life or just illusion? INeymar JrI

'Pocket full of sunshine'

30.dio *0*

,,Tina ovo je sada 100%?"

,,Što 100% Ney?"-pitala sam ga.O čemu on?

,,Pa nas dvoje.Zapravo da si ti moja 100%"

,,Pa...ne znam da li me zaslužuješ.."

,,Znači moram se dokazivati"-tužno je rekao.

,,Ne moraš...znam da me zaslužuješ i bez dokazivanja"-zagrlila sam ga što sam jače mogla.Mislim da je ostao bez riječi.

Adriana's p.o.v

'Hmm,iz sobe se ne čuje ništa.Ajme,što ako je mama pobjegla van i sad je papai sam u sobi.Ajme pa umrijet će od dosade.' zgrabila sam ključ Nikolini iz ruke i otključala vrata.

,,Hej,želimo li da se oni pomire ili ne?"-viknula je Nikolina ali ja ju nisam doživljavala.Ionako ju ne razumijem.Otvorila sam vrata i pogodite što sam vidjela.

Vidjela sam mamu i tatu kako se grle.Alaaa kako su bili slatki...rastopila sam se od tog pogleda.Hihih

,,Adriana"-viknuli su u isti glas kad su me vidjeli.

,,Ooops,kriva soba"-kiselo sam se osmjehnula i krenula van.

,,A kud si ti krenula?"-pitao me papai i pritom me digao u zrak.Počela sam se smijati kao neka budala XD

Neymar's p.o.v

,,A kud si krenula?"-pitao sam ju dok sam ju dizao u zrak.Ona je moje sve.Ona i Martina.

/PRESKOČIT ĆEMO ADRIANINE OSTALE DANE U BOLNICI.UGLAVNOM ĆE IĆI NA PRETRAGE I USTANOVIT ĆE...NIŠTA.OSIM DA JU JE SUNCE MALO OPALILO U GLAVU XD/

,,Jeste spremne?"-vikao sam da me bolje čuju jer smo u različitim prostorijama.One su bile u Tininoj sobi a ja u kuhinji.Danas idemo u Španjolsku.Tamo ću kupiti veliku obiteljsku kuću.Sad mnogi se pitaju zašto veliku kad nas je samo troje.E pa zato što mislim imati sa Martinom još djece,još barem troje.A za sve ukupno četvero djece treba velika kuća.Jednu veliku kuću već imamo u Brazilu.A danas ćemo kupiti i u Španjolskoj.

,,Jesmo"-onako uspuhane su došle do mene.

,,Vas dvije kao da ste trčale maraton,a ne spremale stvari"

,,Jooj papai...pa da si ti morao tolike stvari spremati,vjeruj mi,i ti bi se umorio"-Adriana se naslonila na moje rame i skoro zaspala.

,,Hah.U redu.Adriana nemoj spavati."-ustao sam sa stolice i otišao po stvari.

,,Idemo autom ili taxi-em?"-pitala me Tina.

,,A što je taxi ako nije auto?"

,,Ney...ozbiljno.Idemo li našim autom ili taxi-em?"

,,E pa onda tako reci.I idemo taxi-em"

Martina's p.o.v

Ney je uzeo stvari i krenuo prema izlaznim vratima.Za njim je krenula Adriana,a na kraju ja.Prije nego što sam izašla iz stana još jednom sam pogledom preletjela preko cijelog stana.Nedostajat će mi ovo mjesto.Mislim,punih devet godina sam ja ovdje provela.Sjećam se onih prvih neprospavanih noći u mojoj sobi.Plakala sam,vrištala sam.Ali,sva moja depresija,tuga...to bi uvijek nekako ostavila ovdje.U stanu.Svaki put kad bi išla van,probleme i tugu bi ostavila u stanu,a na lice bi stavila lažni osmjeh te izašla van.Moram priznati da je tako lako staviti lažni osmjeh na lice,a tako ga teško prepoznati.Nije li?

,,Tina,ideš?"-Neymar me zagrlio sa leđa.Moram priznati da mi je nedostajalo ovo.Njegov dodir,miris,poljubac,glas...sve mi je nedostajalo.Njega volim...nadam se da i on mene voli.

,,Da da idem"-krenuli smo prema izlazu iz zgrade.Bacila sam još jedan pogled iza leđa.I zgrada će mi nedostajati,posao.Kompletno cijeli Zagreb.Sad idem u Španjolsku.Započinjem novi život.Obiteljski život.Sa osobama koje volim.Te dvije osobe su mi sve na svijetu.Za njih bi sve dala.Mala Adriana...ona je nešto najbolje što mi se ikada dogodilo.Ne znam zašto sam ju napustila.Tužna sam...moram priznati.Zašto?Zato što sam propustila njene prve riječi,njen prvi rođendan...prvi pad sa bicikla.Ah,bila sam tako neodgovorna.To me muči cijelo vrijeme.Ali..sad sam tu,sa njom..sa njim.Uz njih sam ma što god da se desilo.Sjeli smo u taxi i platili vozaču da nas odveze do zračne luke.Kad smo stigli do luke,platili smo mu.Ney je uzeo stvari iz prtljažnika i krenuli smo prema ulazu.Stigli smo na vrijeme.Na sreću.

/PRESKOČIT ĆEMO I LET U ZRAKOPLOVU.ZNATE KAKO BI INAČE BILO,NJIH DVIJE BI SPAVALE A NEY BI SLUŠAO PJESME/

,,Mami stigli smo"-drmala me Adriana.Stigli smo?Već?Sigurno sam prespavala cijeli put.

(...)

,,Martina...jesi dobro?"-pitao me Neymar dok smo se šetali kvartom gdje se prodaju velike obiteljske kuće.Mala Adriana je skakutala par metara ispred nas.

,,Ma jesam"-nesigurno sam odgovorila.

,,A koga ti to lažeš?Martina znaš da meni možeš sve reći.Dakle,što te muči?"-zašto si tako uporan?Valjda te zato volim.

,,Muči me...prošlost."

,,Što točno?"

,,To što nisam bila uz Adrianu i tebe svo vrijeme.Što sam bila glupa i pravila se da mi ne trebaš.Što sam nam uništila živote."-suze su mi navrle na oči.Čak mi se jedna i spustila niz obraz.

,,Hey hey...shhh"-zagrlio me najjače što je mogao.

,,Ne zamaraj se prošlošću.Ona ti ne zamjera,a niti ja ti ne zamjeram.Znaš zašto?Jer mi prošlost nije bitna.Sad je najvažnije da si ti tu,da smo opet sretni"-obrisao mi je tu suzu koja je pobjegla iz oka.Što bi ja bez njega?Smirila sam se i krenuli smo birati kuću.Odabrali smo kuću koja je svijetloplave boje.Ima dva kata.Iznutra je onako malo staromodna,što mi se i sviđa.Pa...napokon je vrijeme da započne novo poglavlje u mom životu.Od sad živimo u mirnom kvartu.Taman lijepo za odgajanje nestašne djevojčice.Puno je dalje od centra i od novinara,a što se tiče susjeda...imamo najbolje susjedstvo na svijetu.

I evo vam.Nadam se da nije prekasno,ako je onda ćete sutra čitati.Sad više ne očekujte nastavke nekih 3-4 dana.Treba mi toliko čisto onako da smislim još što će se izdogađati do 60.djela.A što se tiče kraja,odnosno 60.djela vjerujte mi...iznenaditi ćete se :) sutra sretno vam u školi :D laku noć :***