Tračak svjetlosti

Šesdest osmo poglavlje

Toretov POV

Zahvalio sam mu na njegovom vremenu. Znamo oboje da mi nije bio dužan to reći, i ako netko uopće sazna da sam bio ovdje...tko zna što bi mogli napraviti. 

Čudi me sada što nisu probali se riješiti viška ljudi. Vjerojatno nisu vjerovali da bi jednoga dana netko mogao to istražiti. Dvoje najbitnijih ljudi su riješili, ali zašto su onda ostavili ostale koji su isto znali za to? Nikako se nije poklapalo. Možda su živjele u nadi da nitko im neće proturječiti ako sazna. Nadale su se sigurno da nijedna bitna osoba neće znati. Na njihovu nesreću baš sam ja ta osoba koja je saznala sve. 

Najbitnije nam je sada pripaziti na to kako ćemo reći Anabellinom ocu, ako je on stvarno jedini uz mog oca koji nije znao za to, tko zna što je u stanju napraviti. Nakon toliko godina da sazna da mu je vlastita žena to napravila, ne mogu ni zamisliti sve osjećaje koji će isplivati u tom trenutku istine. 

Pozdravio sam se i polako krenuo nazad. 

Odmah sam primjetio veći broj vojnika kako idu ulicama. Ipak je saznala da sam ovdje negdje, da je došlo do ove mjere iznenađen sam. Nisam mislio da će pasti ovoliko nisko, da mora vlastitog sina privesti. Ne mogu reći da si je sama to napravila. Samo me zanima kako moj otac reagira na to sve. 

Spustio sam se nisko i išao iza štandova na glavnom trgu. Pazio sam da me uopće ne primjete kako ih ne bi doveo do Tavrosove obitelji, ne želim da budu u opasnosti. 

Plan mi je bio kada dođem dovoljno blizu šume preko štandova da se samo bacim u trk. I tako bolje poznajem ovu šumu od njih.

Taman su zadnja dva vojnika prošla naprijed da pročešljaju trg s ostalima. Uzeo sam to kao priliku i trknuo u šumu. Trčao sam i nisam stajao sve dok nisam došao do njihove kuće, ali već je bilo kasno. Kako sam bio sve bliže mogao sam vidjeti da su prozori bili razbijeni.

Anabelle. Gdje je Anabelle?

Počeo sam trčati još brže. 

Možda su još ovdje vojnici.

Naglo sam stao. Nismo mogli riskirati da uhvate mene ako su njih odveli. 

Nastavio sam dalje prema kući polako gledajući oko sebe. Nisam mogao dopustiti da me dobiju na iznenađenje ako su još ovdje. To bi njima išlo u prilog, ali meni ne. 

Sva stakla i prozori na kući su bili izbijeni ili smrskani totalno. Vrata su bila probijena, unutar kuće je sve bilo razbacano. Odveli su ih. 

Stao sam paničariti. Osjećao sam se kao da sam ih sve iznevjerio. Jednog dana se od mene očekuje da vodim kraljevstvo puno vila, a ja ne mogu zaštititi par ljudi do kojih mi je stalo. 

Osjetio sam kako mi je neko stavio ruku na rame. Nisam morao ni pogledati tko je to. Odmah sam znao da je ona. Prošla me jeza cijelim tijelom. Nisam mislio da ću ubrzo pričati s njom.

"Zar ti nije nedostajala vlastita majka Toreto?" njezin glas. Imao sam osjećaj da me bode sto noževa kada je progovorila. Nisam mogao nazvati ovu ženu svojom majkom, nije to zaslužila. Moja majka ne bi nikada napravila ovako što, ne bi ugrozila druge ljude zbog svojih uvrnutih ideala. 

"Ne znam tko je ovo, ali nije moja majka." , tiho sam odgovorio. Nisam mogao vidjeti njezino lice, ali odmah je maknula svoju ruku s mene. To mi je dalo do znanja da su ipak moje riječi doprle do nje. 

"Kako mi možeš tako što reći? Vlastitoj majci koja te je odgajala svih ovih godina i brinula se za tebe?" iako je njezin glas i dalje bio hladan na neke je trenutke podrhtao. Imam osjećaj da nije ni svjesna što je napravila, ne samo za sebe nego i za druge ljude. Naravno nije bila sama u tome, ali to ne znači da je odmah manje odgovorna. Svjesna je sama za svoje postupke. I odgovarati će za to. 

"Kao što sam i rekao,", okrenuo sam se kako bi mogao vidjeti njezino lice, "ovo nije moja majka, barem ne ona koju znam."

Spustila je svoju glavu na tren i zatim ju odmah nazad vratila, "Privedite ga."