Tračak svjetlosti

Trideset osmo poglavlje

Trenutno sam stajala ispred Toreta koji je sjedio na svojem krevetu i pomno me promatrao, nisam znala gdje da započnem. Koračala sam amo-tamo pokušavajući se smiriti u nadi da će mi neka rečenica uskočiti u glavu za početak.

"Jesi li u redu?" nakon nekog vremena me upitao. Mislim da je stvarno počinjao misliti da nešto nije u redu sa mnom, a nešto stvarno stvarno nije bilo u redu sa mnom u zadnje vrijeme.

"Samo..ne znam kako i odakle da počnem sa svime, jer ima puno toga. Ne znam kako da sve to iznesem, a da zvuči smisleno." , opet sam počela blebetati što radim kada uopće ne znam što reći. Tj. znam što reći, samo ne znam kako to sve iznjeti drugoj osobi. To je problem. Barem jedan od njih.

Duboko je udahnuo i vidjela sam kako su mu se ramena podigla pritom, "Jednostavno reci prvo što ti padne na um. Vjerujem da ću shvatiti ako ne budeš ni išla redosljedom. I ako ne shvatim opet te mogu pitati. Tako da slobodno."

Sada je bio moj red da duboko udahnem i probam se barem malo smiriti, te očistiti um kako bi mogla početi, "Znaš onda kada sam bila par dana, ajmo to nazvati komom?"

Kimnuo je glavom i nije ništa rekao.

"Imala sam san-viziju, nešto slično tomu."

"Kako misliš?"

"Vidjela sam u početku jednu malu djevojčicu i njezine roditelje. Njezinu majku sam dobro vidjela, ali oca nisam. Kasnije sam i vidjela njezinu stariju sestru." , zastala sam na trenutak kako bi pogledala u Toreta koji je pomno gledao u mene, "Starija sestra je mlađu nazvala Anabelle."

Njegovo lice je u tome trenu izgubilo boju, totalno je problijedio, "Jesi li sigurna da to nije samo bio san?"

"Više sam imala osjećaj kao da to ponovno proživljavam nego da sanjam." , rekla sam tiho.

"Sjećaš li se svojega djetinjastva?"

Razmislila sam na trenutak. Pokušala sam se sjetiti svojih rođendana, škole, prijatelja, ljubimaca. Ičega iskreno. Ništa nije naviralo, nikaka sjećanja. Jesam li uopće išla u osnovnu školu? Jesam li uopće slavila svoje rođendane? Osjetila sam suze u grlu od frustracije.

Zagrizla sam donju usnicu kako bi ih zaustavila, "Ne sjećam se."

Na par trenutaka je nastupila tišina, nijedno od nas nije znalo što reći. Ovo je značilo da pola svojega života nisam praktički znala. Što pola? Očito onu veću polovicu nisam uopće znala! Gdje sam bila? S kim sam bila? Zašto? Zašto se ničega ne sjećam?
Još više pitanja je sad samo naviralo, a što se ticalo odgovora izgledalo je samo kao da ih ima sve manje i manje. Osjetila sam kako me u prsima steže i kako ne mogu doći do zraka, imala sam osjećaj kao da se gušim.

"Anabelle? Anabelle! Moraš disati!" Toreto je odmah skočio do mene i uhvatio me za ramena i prodrmao, "Moraš se smiriti i početi disati!"

I dalje me je gutao ponor ne znanja, ništa nisam znala, sve je bilo crno kao on. Nikako nisam mogla saznati ništa o sebi, nitko nije ništa znao o meni, nitko mi nije mogao pomoći.

Nitko mi nije mogao pomoći.

"Anabelle! Pobogu, diši!" Toreto je i dalje pokušavao doprijeti do mene, ali imala sam osjećaj kao da on uopće nije ovdje. Da smo ovdje samo ja i moja pitanja bez odgovora. Zauzimala su prostor sve više i više, ostavljajući mene da se gušim u ne znanju, "Nešto ću napraviti u redu? Nemoj se prepasti samo ili me udariti." , nisam ni obraćala pažnju na Toreta više, a bol u prsima od nedostatka zraka je bila veća i veća. Zatvorila sam oči. Više nisam ni imala osjećaj kao da sam ovdje sve dok nisam osjetila kako mi nešto dodiruje usne. Kada sam otvorila oči Toreto je bio samo milimetrima udaljen od mene, a usne su nam se doticale.

Toreto me je poljubio.

Boli u prsima više nije bilo, zamjenili su je leptirići u trbuhu.