Tračak svjetlosti

Šezdeseto poglavlje

Nisam htjela bježati u tom sam bila sigurna. Dosta mi je bilo podvijanja repa i bježanja. Sada je bio trenutak za suočavanje problema oči u oči. Toreto je bio uz mene i Tavros, nisam bila sama kao na početku kada nisam imala nikoga uza sebe. Koliko bi zapravo živjela u zabludi i u opasnosti da nisam upoznala Toreta. On mi je otvorio oči i spasio me, da njega nije bilo tko zna što bi mi se sada dogodilo. Da li bi uopće bila živa?

Imala sam velike afekcije prema Toretu iz dana u dan sve više, ali sada nije bilo vrijeme za to. Važnije stvari su mi zaokupljivale misli. Nisam imala vremena maštati o njemu i meni u nekom paralelnom svemiru bez problema. Nisam mogla sada maštati o našoj budućnosti i kakva bi ona bila. Nisam mogla dopustiti osjećajima sada da budu jači od razuma, ali znala sam da Toreto će sve ovo razumjeti zašto sam ovo radila. Znala sam da hoće. Samo moramo preživjeti ovaj trenutak, i sve nadolazeće.

Toreto je imao velike nade u mene, i nije se trudio to skrivati. Nije to ni skrivao pred svojim roditeljima, ni pred Tavrosom koji je bio njegov dugogodišnji prijatelj. I tako ne bi mogao tako nešto sakriti od njega kada ga je toliko dobro znao. Nema smisla da se išta trudi skrivati pred njim. Ne želim ni ja išta skrivati pred Toretom, već i sam je znao moje osjećaje i ja njegove. Osjećala se povezanost između nas dvoje i svi su to vidjeli. Pokušavali smo to skrivati od drugih, ali jednostavno nije imalo smisla. Znala sam da kad-tad će nas to koštati, samo je pitanje kada. I hoćemo li biti spremni na to?

Osjetila sam kako mi je netko nježno stavio ruku na rame, nisam se ni morala okrenuti kako bi znala tko je to, "Kako to da ne spavaš? Izgledala si tako umorno kada si došla?" rekao je Toreto.

Duboko sam izdahnula i on je sjeo do mene na stolicu, "Što nije u redu?" upitao je.

"Mnogo toga mi je na umu, jednostavno više nisam sigurna u mnogo toga. Neke odluke koje su mi se prije činile ispravne sada više nisu. Ne znam više što da mislim, ne znam kako da to izbacim iz svoje glave." , gledao me je par sekundi prije nego li se nasmiješio. To je bio jedan od onih osmijeha na čiji sami pogled osjetiš toplinu oko srca, "Nećeš s osmijehom ništa postići."

"Znam da ne misliš tako."

Bio je upravu nisam mislila tako. Obožavam kada se nasmije, na sami pogled odmah se osjećam bolje. Željela sam da za da nije jedan osmijeh dovoljan za rješavanje problema. Pogotovo ovakvih problema s kojima smo se sada suočavali. Bili su jedni od ozbiljnijih problema, i činilo se u nekim trenucima da nikada neće otići. Da ih se nikada nećemo riješiti.

"Jako si tiha i dalje, trebam li se brinuti? Zapravo kakvo je to pitanje, naravno da se trebam brinuti. Mogao bi ti pomoći samo kada bi rekla rekla što te pati, skoro sve možemo riješiti razgovorom." , zastao je na trenutak gledajući hoću li išta reći na to, "Ne želim da ima tajni ili prepreka između nas."

"Znam."

"U čemu je onda problem?"

"Ne znam kako pretočiti svoje misli u riječi." , duboko sam izdahnula. Osjećala sam frustraciju oko toga. Oduvijek sam imala taj problem, usmena komunikacija mi je loše išla kada se ticalo osjećaja. Mislila sam da me nitko ne razumije, što je i u dobroj većini slučajeva bila istina.

"Probaj. Ne možeš me iznenaditi. I bolje je da to izbaciš iz sebe, biti će ti lakše. Vjeruj mi." , njegov pogled mi je govorio. Govorio mi je da je tu za mene i da me razumije. Barem da će se potruditi me shvatiti koliko može.

"Najveći problem mi je oko tebe, mislim nije problem nego...jednostavno ne znam. Trudim se ne pokazivati osjećaje prema tebi jer sada nije vrijeme za to." , igrala sam se sa svojim prstima u krilu. Nisam se ni trudila podignuti pogled prema njemu. Neko vrijeme je šutio i shvatila sam to kao loš znak.

"Vidiš ja ne želim da skrivaš svoje osjećaje od mene." , nisam se ni snašla nego me je već uhvatio i strastveno poljubio. Nisam ni razmišljala nego sam se odmah prepustila.