Tračak svjetlosti

Osamnaesto poglavlje

Anabelle POV

Toreto nas je izveo van dvorca uz tri stražara koji su išli u našoj pratnji. Kraljica i kralj nisu Toretu dopuštali da ide sam sa mnom, uz sve što se događalo mislim da je prihvatljivo.

Stražari su bili visoki i meni osobno strašni, imali su zlatne kacige u trokut što su im prekrivale lice osim rupa za oči, nos i usta. Ostatak odore je isto bio zlatne boje, uz nekoliko motiva iz prirode. Imali su urezan obris drveta na prsima koji nije toliko upadao u oči, ali opet nije prolazio nezamjećeno. Imali su strijele spremite na leđima, luk za njih preko ramena, bočice pune nekakvih tekućina različitih boja u pojasu oko struka i bodež na bedru.

Osjetila sam kako me Toreto dotaknuo rukom po ramenu, "Jel sve u redu?"

"Da, ne brini." , usmjerila sam pogled natrag ispred sebe. 

Stisnuo mi je lagano rame i onda ga pustio,"Sad dolazimo u dio sveučilišta, ovdje će biti puno vila. Samo da te ne šokira."

Kimnula sam glavom, u tom trenutku odjednom je dvorište ispunilo bezbroj vila. Sve su bile drugačije, a neke su imale svoja vlastita krila. Kada sam ih pogledala samo su preokrenule očima i nešto si međusobno prošaptale usmjeravajući svoj pogled totalno na princa.
Spustila sam glavu dolje i gledala u pod dok ih nismo prošli, Toreto je hodao ispred mene i činilo se da uživa biti van dvorca. Pozdravljao je svoj narod i s nekima se čak stao rukovati, nije uopće bio sličan svojoj majci.

"Što me tako gledaš?" usporio je kako bi bili u istom koraku.

"Gledam to kako se ponašaš prema svojem narodu, nisi kao ljudski vođe koji samo misle kako iskoristiti svoj."

"Jednoga dana ću postati kralj, nasljediti svoje roditelje, trebam voditi svoj narod. Bez njih smo ništa." , način na koji je to rekao, tako odlučno, divila sam mu se.

"Biti ćeš odličan kralj jednoga dana." , rekla sam na što se nasmiješio.

"Nadam se." , pogledao je u daljinu, "Skoro smo stigli, ovo će ti se svidjeti."

Nakon još par metara hodanja došli smo do kraja šume, ispred nas se nalazio ogroman okvir nekih velikih vrata. Pored toga su stajala dva vilenjaka obučena u bijelo i dva stražara.
Pozdravi su svi princa s naklonom na što je on kimnuo glavom.

Jedan od dvojice vilenjaka je istupio," Izvolite prinče Toreto na Vašoj stojimo usluzi." , još jednom se naklonio, ali ne toliko duboko kao prvi puta.

"Zamolio bih Vas ako biste mogli otvoriti portal za ljudski svijet." , rekao je monotono. Očito je dosta puta to već rekao prije.

"Naravno." , odgovorio je vilenjak i vratio se natrag do drugoga.

Nešto su si rekli i onda je svatko stao na jednu stranu od okvira. Rekli su nešto meni na nepoznatom jeziku, tako sam barem mislila, ali čula sam ih jasno i glasno.

"Zrcalni prolazu daj nam puta do ljudskoga svijeta." , nije bilo baš nešto poetično, ali se pojavila slika i odmah sam ju prepoznala kao svoju ulicu. Moja kuća je bila samo par metara od tamo.

"Moja kuća." , prošaptala sam, mislila da više nikada ju neću vidjeti, niti joj doći blizu.

"Sada možete proći kroz zrcalo." , rekao je vilenjak.

Toreto me uhvatio za ruku i polako poveo prema zrcalu, na trenutak je stao i okrenuo se prema meni, "Jesi spremna za ovo?"

Kimnula sam glavom, "Jesam."

Kada smo ušli u zrcalo imala sam osjećaj kao da hodam kroz vodu, ali mogla sam disati. Za par sekundi izašli smo na drugoj strani i našli se u mojoj ulici.
Bila je onakva kakve je se sjećam, mirna, bez ijednog susjeda blizu. Možda nam ipak nije bila dobra ideja živjeti toliko daleko od drugih.

Stisnula sam još jače ruku od Toreta kako smo se približavali mojoj kući. Vrata su bila zatvorena, a na njima priljepljena slika mene.

Jeste li vidjeli ovu osobu?

17-godišnjakinja Anabelle Wonder je nestala prije tri dana, nakon što su njezini roditelji pronađeni mrtvi.

Molimo Vas ako imate ikakvih informacija o ovoj nestaloj osobi da se odmah javite svom policijskom službeniku ili osobno dođete dolje u postaju.

Hvala Vam.