Tračak svjetlosti

Trideset deveto poglavlje

Još uvijek sam držala zatvorene oči, moj mozak nije mogao procesirati što se upravo dogodilo.

Toreto me poljubio.

Usta na usta.

Poljubio me.

Osjetila sam kako mi krv navire u obraze, već sam znala da sam vjerojatno crvena kao rajčica.
Polako sam otvorila oči i pogledala u Toreta koji je već gledao u mene.

"Jesi li dobro sada?" upitao me i prešao mi prstima lagao preko mog crvenog obraza.

Nisam mogla ništa progovoriti nego sam samo kimnula glavom, totalna zbrka je sada bila unutar nje. Još prije ovoga je bila, ali sada, još veća.

"Dođi ovdje." , povukao me prema sebi. Moja leđa su dodirivala njegova prsa i osjetila sam dok diše kako se podižu i spuštaju. Obgrlio me svojim rukama i tako smo u tišini bili neko vrijeme kako bi nam se sve sleglo. Više-manje.

Osjećala sam se lakše na neki način. Prvo, zato što sam Toretu rekla što me duže vremena mučilo. Drugo, Toreto me je poljubio, i imala sam predosjećaj da tu ima nečega više. Treće, izgledao je kao da zna o tim osobama o kojima sam pričala, to mi je na neki način također uljevalo olakšanje. Ako zna o kojim osobama pričam, i o čemu uopće pričam, to je značilo da mi može pomoći. Pomoć od nekoga sam jedino sada i trebala. To je sve što mi je trebalo.
Toreto mi je već više puta pomogao, vjerovala sam u njega i vjerovala sam mu.

"Shvatit ćemo sve zajedno zar ne ?" tiho sam ga upitala. Osjetila sam kako su mu prsa zavibrirala od tihog smijeha.

"Ne moraš se ništa brinuti. Nisi u ovome sama. Tu sam. Kako god mogu pomoći da saznamo što se zapravo dogodilo u tvojem životu, napraviti ću to." , uhvatio je svojom rukom moju i lagano je pritisnuo, stisnula sam je i ja natrag.

"Ne želim biti sama u ovomu."

"Nisi sama."

Osjetila sam u grlu kako mi suze naviru, zagrizla sam donju usnicu u pokušaju da ih zaustavim, ali nisam uspjela. Dobro je bilo što sam okrenuta mu leđima da ne može vidjeti. Samo što ovo nisu bile suze od tuge, nego od sreće.
Kad se sjetim kako sam upoznala Toreta zapravo u tom trenutku se odmah moglo vidjeti da će mi nešto značiti. Nakon toga što je sve usljedilo samo još više pokazuje to. Toreto mi je postao jedna od važnijih osoba, zapravo skoro pa i jedina osoba u mojem životu. Više nisam imala nikoga u 'ljudskom svijetu', nisam imala čemu se vratiti. Ovdje sam imala čemu se nadati barem. Nadati se Toretu, nadati se da ću saznati odakle sam zapravo i što se sve događalo u mojemu životu. Da ću popuniti sve prazne rupe u mojim sjećanjima.

"Želiš li se vratiti na bal ili ostati ovdje?" Toretov glas me trgnuo iz razmišljanja. Htjela sam ostati ovdje, ali sam znala da njegova majka želi da bude na balu i da priča s važnim ljudima ovdje. Mogla sam ja sama ostati ovdje bez problema, ali nisam tako što mogla tražiti od njega.

Okrenula sam se prema njemu kako bi ga mogla pogledati, "Bolje da se vratimo. Ljudi će se zapitati gdje smo." , Toreto me čudno pogledao i onda sam shvatila što sam rekla. Ljudi., "Mislila sam na vile? Narod." , došlo mi je da samu sebe lupim rukom po čelu. Bravo Anabelle.

Njegov duboki smijeh je ispunio prostoriju, "Nema veze kako ih nazoveš. Dugo si bila u ljudskom svijetu i naravno da si naviknula na njihove izraze i običaje. Nema problema razumijem to. Samo pokušaj da pred drugim vilama to ne pokazuješ toliko. Neke su jako ajmo to reći staromodne i zatvorenog uma oko toga."

"Pokušati ću šutiti većinu vremena, bolje to nego da kažem nešto zbog čega bi me mogli ubiti." , oboje smo se nasmijali na to i mogla sam osjetiti kako mi je još lakše zbog toga.

"Ne moraš šutiti, samo nemoj ljudske izraze koristiti. Ili možeš, ali nešto neutralno. Kao npr. narod." , i dalje je gledao u mene s velikim osmijehom. Vidjela sam da njemu moji blamovi su bili veoma smiješni.

"Nije u redu smijati se tuđoj nesreći." , promrmljala sam.

"Ne smijem se nesreći. Smijem se zato što mi je preslatko."

Sada ne samo da sam bila crvena, nego sam sigurno izgledala kao najveća i najsvjetlija rajčica ikada.