Tračak svjetlosti

Pedeset osmo poglavlje

Polako smo se kretali po puteljcima u šumi. Bio je mrkli mrak i nisam shvaćala kako Tavros može išta vidjeti. Osobno, jedva sam vidjela par metara ispred sebe.

"Kako vidiš išta ovdje?" tiho sam upitala. Nikada nisi mogao znati jel itko u blizini, ili nešto.

"Znaš one eliksire što su ti spominjali? Ako ti je itko o tome nešto više objašnjavao?" nije se ni okrenuo nego je ostao usmjeren na sve ispred sebe.

"Sjećam se."

"Što se tiče njih, oni mi pomažu."

"Kako misliš? Kao da poboljšavaju tvoj vid?"

"Slično, svaki eliksir je za nešto drugo. Na biljnoj bazi naravno. Svaka vila zna određene spravljati. Iako treba mnogo vremena i vježbe da bi uspio." mnogo vježbe? Znači starije vile se pretežno bave sa njihovim spravljanjem?

"Tko vama spravlja eliksire?"

Stao je na križanju puteljaka na tren, "S akademije. Pošto su tamo vrhunski vilenjaci. Vjerujemo im."

Odmah mi je sinula ideja. Akademija je bila ulaz za otkrivanje mnogo toga. Još u početku mi je Toreto predložio da idem na akademiju, ali tada nisam shvaćala da ima toliku važnost. Sada vidim da itekako ima veliku važnost. Više nego što smo i mislili.

Pročistila sam grlo,"Može li npr. ostati trag od spravljanja nekog eliksira? I koliko dugo?"

Skrenuo je desno i nastavila sam za njim,"Trag? Mislim da je moguće čak, ali nisam siguran. To trebaš pitati Toreta. On je jedno vrijeme pohađao na akademiji. Prestao je zato što je njegova majka kraljica zatražila to."

Toretova majka je zatražila? Nešto ovdje nije usjedalo. Zašto ne bi htjela da njezin sin ima najbolje obrazovanje moguće? Zar je moguće da je skrivala nešto od njega tamo? To je mogao biti jedan od razloga. Možda čak i ključni razlog.

"Koliko još ima do kućice?" pomalo mi je već bilo dosta hodanja. Nisam skoro ništa spavala i osjećala sam se užasno umorno.

"Ne puno, možda još par minuta hoda. Zašto pitaš?"

"Osjećam se užasno umorno, nisam ništa spavala noćas." , nakon toliko toga čudilo me je da uopće nogu sklopiti oči. Čak i ako je to na par minuta.

"Vjerujem. Ne brini uskoro smo tamo, slobodno reci Toretu da si preumorna za razgovor sada. Razumijet će. Nije nerazuman."

"Znam da nije. On je jedan od dobrih osoba. Vila. Nešto."

Tavros se nasmijao, bilo mi je neugodno. Još uvijek se nisam mogla priviknuti na pojam vila ovdje. Znam da je to za njih bila uvrijeda, ali nisam mogla tako lako prebaciti sklop. Toreto je bio jedini koji je to shvaćao kod mene, i nije to uzimao kao uvrijedu.

"Toreto je oduvijek bio tolerantan prema svemu i svima. Shvaćao je različitost među drugima. Za razliku od njegove majke. Ona je pokušavala to izbiti iz njega ajmo reći."

"Kako misliš?"

"Pokušala ga je udaljiti od drugih, samo držati u dvorcu gdje joj je uvijek bio na oku. Toreto je to naravno shvatio i nije se dao nasamariti."

"Pametni Toreto." , nasmijala sam se sebi u bradu. Sama pomisao njega je tjerala na osmijeh.

"Znaš da je njemu jako stalo do tebe?"

Zacrvenila sam se, "Valjda. Mislim...bio je dobar prema meni. I stvarno mi je mnogo pomogao, i dalje mi pomaže."

"Iskreno nikada nisam vidio Toreta da je ikada prema nekome pokazivao toliku naklonost."

Ovo me je samo natjeralo da se još više zacrvenim. Nisam mislila da je toliko očito drugima da Toreto ima afekcije prema meni.

"Evo nas." , sada sam mogla vidjeti kućicu u daljni, i kako gori svijeća. Toreto je već bio tamo i čekao nas, "Hajmo požurit malo."

Ubrzali smo korak i našli se ispred vrata, Tavros je pokucao i nedugo zatim je Toreto ih otvorio.

"Evo vas." , tiho je reko gledajući me i ne skidajući pogled.