Tračak svjetlosti

Pedeset sedmo poglavlje

Ostala sam neko vrijeme sjediti na krevetu nakon sto sam se vratila u sobu. Pokušala sam razmisliti o tome svemu, što bi moglo povezati ih. Koliko sam ja znala i vidjela svojim očima jesu bile dobre, ali nisam znala da su ovoliko bliske.
Duboko sam izdahnula, samo se još više pitanja gomilalo.

Brzo sam se okrenula kada sam ugledala siluetu na prozoru, vrata balkona su bila otvorena jer sam ih ostavila zbog zraka. Pogledala sam oko sebe što bi mogla uzeti za svoju zaštitu, noćna lampa. Bila mi je najbliže i tiho sam ju uzela sa noćnog ormarića.
Polako sam krenula prema balkonu, držeći lampu u visini svojega lica. Bila sam sprema zamahnuti ako netko krene na mene. Kako se sjena što više približavala tako sam što više bila blizu da zamahnem.
Kada mi je bila blizu zamahnula sam i udarila, tek kada sam čula poznati glas bilo mi je žao.

"Tavrose, meni je tako žao!" tiho sam uskliknula. Spustila sam lampu na pod do njega. Ustao se u sjedeći položaj i rukom si prelazio na mjestu gdje sam ga udarila.

"Meni je žao, nisam se trebao prikradat. Mislio sam da već spavaš i nisam te htio preplašiti. Koliko mi se čini ti si ta koja je dobrano preplašila mene, ali zaslužio sam." , nasmijao se.

Ustala sam se i pružila mu ruku da pomognem. Kimnuo mi je glavom, "Došao sam ovdje da te odvedem."

"Da me odvedeš? Gdje?"

"Toreto je nešto saznao večeras, i kako nam se čini nije ništa dobro u pitanju. Zato te moram odmah odavde odvesti na sigurno. Sjećaš li se kućice u šumi gdje si prvi puta otišla s Toretom?'' gledao je u mene čekajući odgovor. Prvo sam razmislila nego li sam odgovorila. Trebalo mi je vremena da se sjetim, bilo je to prije par mjeseci.

"Sjećam se da, bilo je to na jednoj zabavi. Prije par mjeseci kada sam bila. Prije svega ovog." , spustila sam glavu i pogled usmjerila na pod. Puno toga se promijenilo, sada nije više bilo natrag.

Tavros je izgleda shvatio da je to i dalje veoma osjetljiva tema za mene. Možda mu je Toreto ispričao što se je sve dogodilo meni. Vjerujem da je bio svjestan situacije.

Položio mi je ruku na rame, "Imam samo jedno pitanje."

"Koje?"

"Hoćeš li moći se spustiti niz balkon? Mislim znaš li to? Ne želim da se ozljediš, ne znam što bi mi onda Toreto napravio." , oboje smo se tiho nasmijali na ovo.

"Mislim da ću moći se spustiti niz balkon, nisam sada toliko nespretna."

"Također ne smijemo raditi buku. Ne smiju saznati da sam došao po tebe."

"Zašto?"

"Vjerujem da će ti sve Toreto objasniti kada dođemo u kućicu. Sada je samo najbitnije da se maknemo odavde." , usmjerio me prema balkonu. Nagnula sam se i ugledala uže zavezano za jedan od stupova betonskih. Oni su služili kao ograda na balkonu, ali bili su i jako izdržljivi.

Pogledala sam u njega i jednu nogu prebacila preko, malo sam okljevala prije nego li sam prebacila i drugu. Bilo je dosta visoko.
Polako sam se uhvatila za uže i krenula spuštati prema dolje,  bila sam bosa i osjetila sam kako mi se uže urezuje u kožu. Znala sam da ću imati ožiljke idući dan od ovoga. Sada je samo trebalo stisnuti zube i preći preko toga.

Kada sam napokon sišla dolje sačekala sam Tavrosa, njemu je trebalo deset puta manje vemena da se spusti nego meni, "Izgleda da ti već imaš prakse u ovome."

"Inače često se penjem na balkone i tako dolazim po ljude. Neki su se već naviknuli." , povukao je uže i spremio ga u svoju torbu, "Pođimo sada, trebamo doći prije jutra."