Tračak svjetlosti

Pedeset treće poglavlje

Bila sam izvan sebe. Odmah smo se svi ustali i međusobno zagrlili. Jedino je Toreto ostao sa strane i promatrao nas s blagim osmijehom.
Čvrsto me je Amelia stisnula, mislim da je svima bilo lakše što nakon toliko godina saznaju da sam živa. Iako i dalje mi je bilo užasno žao i osjećala sam se krivom jer se mnogo toga nisam sjećala. Bila je velika rupa u mome pamćenju.

"Ne mogu ti objasniti koliko mi je lakše što si napokon ovdje." , rekla mi je moja majka.  Bilo je čudno reći 'majka' zato što prošla nije to bila. Trebati će neko vrijeme da se naviknem na tako što, da se naviknem imati obitelj.

"Istina Anabelle, nikada nisam zaboravila kako je to imati sestru. Dok si još bila mala. Kada si nestala to je bilo teško razdobolje." , Amelia je duboko izdahnula. Vjerujem da joj je bilo teško. I meni bi bilo teško barem da se sjećam većeg dijela svog djetinjstva. Čini mi se kao da smo bili jako bliski svi, kao prava obitelj. I to me najviše boli.

"Meni je i dalje žao što se ne sjećam svega kao što bi trebala..." , tiho sam rekla.

Na to mi je prišao moj otac i stavio prst ispod brade podižući ju gore kako bi ga pogledala u oči. Imao je zapravo oči slične mojima, i mogla sam vidjeli blage sličnosti u licu svojima, "Nisi ti kriva. Još ne znamo tko je to napravio ili zašto, ali s vremenom ćemo otkriti i onda odlučiti što poduzeti. Zasada još moramo teturati u mraku i oslanjati se jedni na druge. U redu?"

"U redu." , rekla sam. Bio je upravu. Nismo mogli ništa poduzimati. Ne još. Nismo imali dovoljno informacija, ni saznanja o svemu što se je dogodilo prije toliko godina. I to će biti teško saznati. Možda osoba koja je odgovorna za to, ili u ovom slučaju vila, nije više ovdje. I što ćemo onda? Opet ćemo biti u slijepoj ulici, i nikada nećemo saznati što se je zapravo dogodilo.

"Što ako nikada ne saznamo što se je zapravo dogodilo? upitala sam. I bilo je veoma dobro pitanje.

Svi su ušutili u prostoriji i razmišljali. Mislim da nitko još nije imao odgovor na to pitanje. Nisam zapravo ni ja sama imala odgovor.

Toreto je pročistio grlo kako bi dobio našu pažnju, "Trebamo za početak saznati gdje početi, a ako znamo gdje početi vrata će nam se sama otvarati."

Bio je upravu. Ako saznamo to onda možemo saznati sve polako i s vremenom. U cilju nam i je bilo da saznamo sve. Barem meni.

"Slažem se s Toretom." , progovorila je Amelia, "Moramo skupiti prvo barem par informacija o tome gdje početi, i nakon toga krenuti u akciju."

"Kako da saznamo gdje trebamo uopće skupljati informacije?"

"Mislim da će nam se to s vremenom pokazati, samo trebamo pustit da sve ide svojim tokom."

"To i jedino možemo, ako sada krenemo išta agresivno poduzimati nećemo ništa postići s tim. Jedino možemo izgubiti prilike da išta saznamo što bi nam koristilo."

"Upravu ste." , rekli su kralj i kraljica u isto vrijeme. Pogledali su jedno u drugo i nasmijali se.

"Hoće li Anabelle ostati s nama ovdje sada?" upitala je Amelia.

"Naravno da hoće." , rekao je moj otac, "Sada kada je ovdje napokon više je ne želimo izgubiti."

Osjetila sam toplinu oko srca, bilo mi je drago što su tako mislili.

"Što će onda biti s Toretom? Bila sam kod njega u dvorcu odsjedala."

"Mislim da moja majka neće zamjeriti,  samo ću ja skoknuti po tvoje stvari i donjeti ih ovdje ako trebaš."

"Možda čak ni neće trebati. Ima ovdje mojih stvari i odjeće, a ako nečega treba ili da joj nedostaje onda možemo to i mi nabaviti." , uz osmijeh je rekla Amelia. Nekako sam na tren osjetila agresivnost s njezine strane prema Toretu. Opet, možda mi se to samo učinilo.