Tračak svjetlosti

Trideset četvrto poglavlje

Toretov POV

Jedva sam dočekao vrijeme da ju pokupim iz sobe, želio sam vidjeti ju. Iskreno nisam ni pomislio da će za vrijeme boravka ovdje mi postati važna, barem na neki način.

Moja majka je strogo bila protiv nje, nije smatrala da je dostojna da uopće bude u našoj blizini, ali Anabelle, tako me je podsjećala na jednu djevojku što sam prije poznavao. Imala je nešto u sebi što me je vuklo u prošlost-barem dok je ona bila blizu mene.

Borio sam se sam sa sobom, bilo mi je na vrhu jezika, ali nikako da prepoznam odakle-otkada. Gore je pitanje bilo otkada nego odakle, znao sam da je iz ljudskoga svijeta, ali kako je dospjela tamo i zašto? Bilo je toliko neodgovorenih pitanja u vezi njezina sama postojanja. Problem je što ni ona sama nije znala većinu njih, niti kao ni ja, nije znala gdje početi tražiti.

Imao sam osjećaj kao da ju moja majka zna, vidio sam kako ju je pogledala kada je prvi put došla ovdje. Nešto mi je tajila, nije tu bilo prepirke, samo nisam znao što. Nije baš da bi mogao doći i pitati ju, trebalo je o tome dobro promisliti-isplanirati.

Ovaj bal kada je pozvala protiv moje volje imao sam osjećaj kao da pokušava odvući pozornost sa sebe na mene, kao da nešto skriva. Što dalje to je bilo više očitije kako sam obraćao pažnju. Odbijao sam povjerovati u to, ali dalje se nije moglo ignorirati. Ovaj bal mogao bi nam donijeti potrebne odgovore, ne samo meni nego i Anabelle, a to je značilo puno.

Zaustavio sam se u predvorju dvorca ispred velikih stepenica, mislim da sam upravo zaboravio disati.

Anabelle je tamo stajala u svojoj haljini-koju sam vidio kako je nastajala, nasmijao sam se na pomisao Anabellina lica kada sam ušao u sobu. Prizor ispred mene je bio jedan od onih sa drugoga svijeta.

Ona je bila sa drugoga svijeta, pomislio sam. I znam da sam bio upravu.

Njezina kosa je bila svezana u debelu pletenicu, dok par odbjeglih pramenova joj opušteno se smjestilo oko njezina lica. Pogledala me sa vrha stepenica i nasmijala se, ovo je bio onaj istinski osmijeh od kojega zaboraviš na sve-gdje se nalaziš.

Polako je niz stube krenula dolje do mene, tako se graciozno kretala da je izgledalo da uopće ne dotiče pod, nego da lebdi.

Kada smo bili u ravnini obratila mi se, "Hej ti."

"Hej ja." , zagrizao sam svoju donju usnu, hej ja, zbilja? Zar nisi mogao nešto pametnije smisliti?! Došlo mi je da sam sebe udarim.

"Čemu takav izraz lica?" pomno me promatrala, tako da je svoju glavu malo nakrivila ulijevo te su joj odbjegli pramenovi sada padali malo preko lica.

"K-kakav?" sada sam i počeo mucati, o ne. Osjećao sam se kao idiot sada do nje, mucanje? Da princ muca-gdje to ima?

Tek sam podignuo glavu kada sam čuo njezino hihotanje, "Jesi u redu? Inače se ne ponašaš ovako, više si zatvoren u sebe."

"Kako misliš zatvoren u sebe?" osobno smatrao sam se dosta otvorenom osobom, pogotovo što se tiče kompromisa i novih ideja. Na zasjedanjima sam imao uvijek ideja kao bi otklonili neki problem ili što bi trebali poboljšati.

Na trenutak je zastala i zagrizla lagano svoju donju usnu, Isuse, izgledala je tako savršeno,"Ovih par dana si bio jako zatvoren u sebe, kao da te nešto pati, vjerujem da je problem osobne prirode. Jer kada sam prvih par dana bila ovdje, nakon što si me doveo, bio si mnogo otvoreniji."

Prisjetio sam se tek prvih dana kada je došla ovdje i nasmijao se, čime sa zaradio zbunjeni pogled od nje, "Samo sam se prisjećao. Ne brini, nije ništa što bi te trebalo zamarati." , uputio sam joj blagi smješak, iako je većinom me patilo oko nje. Želio sam znati više o njoj.

"Koliko god je ovo lijepo ovdje, ipak mislim kako bi trebali krenuti na bal.", k vragu, bal.