Tračak svjetlosti

Četrdeset šesto poglavlje

Nismo se vratili u dvorac prvo, Amelia i Toreto su inzistirali da odemo negdje gdje nas drugi neće moći naći. Daleko od svih, jer po njima ovo nije bila tema otvorena za ostale. Barem ne još.

Hodali smo pola sata prateći puteljak u šumi, prvo nisam ni pomislila da je puteljak, ali kako smo išli sve dalje i dalje vidjelo se da je slabo ugazivan. Znači da nije puno vila prolazilo ovdje, i da nisu imali saznanje za njega.

"Gdje idemo?" povukla sam Toreta za rukav i tiho upitala, okrenuo se i pogledao u mene.

Isprepleo je svoje prste s mojima i nasmiješio se, "Vidjeti ćeš, blizu je. Uskoro smo tamo, samo još par metara."

Čula sam Ameliu koja je išla iza nas kako se nasmijala, "Tako ste mi slatki, otkad sam vas vidjela skupa znala sam da ima nešto između vas."

Osjetila sam kako mi krv navire u obraze i pokušala sam s kosom sakriti obraze koliko sam mogla, ali znala sam da nisam uspjela jer Toreto se tiho nasmijao. Primjetio je. Znao je da jedino se crvenim zato što mi je bilo nelagodno.

"Amelia nemoj, vidiš da joj je nelagodno."

"Ne vidim ja ništa." , nasmiješila se. Znala sam da vidi.

"Jesmo li uskoro tamo?" nisam mogla više trpjeti ovo, nije mi se više ni dalo hodati toliko.

"Jesmo, pogledaj tamo." , pokazo mi je prstom na malu čistinu, "Ne vidiš još jer je mrak, ali tamo je mala kolibica. Prije sam dolazio ovdje dok sam bio manji kako bi uživao u prirodi."

Pokušala sam sada zamisliti Toreta kao malog dječaka. Vjerujem da je čak i kao mali dječak bio dosta odgovoran, ne bi ga mogla zamisliti drugačije. Bio je drugačiji od drugih, zato što mu je stalo.

Njemu je stalo do tebe. , nisam bila toliko sigurna u to na početku kada sam ga upoznala, ali kako vrijeme prolazi počela sam primjećivati da ipak mu je bilo stalo. Zar bi me sad doveo ovdje s Ameliom da nije? Zar bi me išao tražiti s bala da mu nije stalo?

"Imaš li ključeve?" upitala je Amelia kada smo došli dovoljno blizu da se može raspoznati da je to mala kolibica. I zapravo izbliza se nije činila toliko malenom više.

"Ne trebaju ključevi, nitko ne zna ni da je ovdje. Ne brini se nitko neće doći." , pustio mi je ruku i otvorio nam vrata, unutri je bilo mračno, ali kada je Toreto ušao zapalio je prvu svjeću na ulazu i zatim se cijeli red svijeća na zidu upalio. Bilo je dovoljno svjetla da se može vidjeti. Srednje veliki bijeli kauč je bio uz zid i do njega mali stolić sa knjigama, pretpostavljam da su to bile Toretove koje je ostavio kod svojeg zadnjeg posjeta. Bijela fotelja je bila nasuprot kauča, po podu se prostirao tepih od medvjeđeg krza i izgledao je dosta strašno.

"Sjedni." , pokazao mi je da sjednem na kauč do njega, dok je Amelia sjela nasuprot nas u fotelju.

Pogledala sam u Ameliu koja se smjestila i prekrižila noge stavljajući svoje ruke na koljena. Zauzela je ozbiljan položaj, i sada mi je bilo jasno da ću čuti dosta toga. Nadam se čak i više.

"Anabelle, u zadnje vrijeme si imala vizije zar ne? To si mi već rekla da je potvrdno, i one su stvarne. One su tvoj prozor u djetinjstvo. Vidjela si mene u svojim vizijama zar ne?"

Spustila sam pogled na tlo i sjetila se vizije kada sam ju nazvala svojom sestrom, "Da jesam."

"I što si vidjela?"

"Poslali su me da odem po svoju sestru gore u sobu, jer je uvijek bila u sobi."

Amelia je kimnula glavom, "Vidjela si i svoje roditelje zar ne? Tj. naše roditelje."

Polako sam kimnula glavom, pokušavala sam se sjetit sve više pojedinosti vezano uz moje vizije kako bi joj mogla reći. Svaku sam joj posebno ispričala, a Toreto je za to vrijeme šutio i promatrao nas samo. Nije ništa progovorio na to što sam govorila.

"Anabelle ti si moja sestra. Prava sestra. Bila si nestala kada si bila mala, nismo znali što ti se dogodilo. Samo jedan dan si otišla kao i uvijek igrati se u šumu, par sati kasnije nisi se vratila. Pretražili smo čitavo kraljevstvo, ali ti nije bilo ni traga." , duboko je udahnula, "Sve do sada."

Moj mozak je još uvijek procesirao sve što je ona govorila, i na neki način je imalo smisla. Rupe u sjećanjima, imale su smisla.

Toreto je pročistio grlo prije nego što je progovorio, "Tvoja ruka mi je od početka bila obećana u braku."