Tračak svjetlosti

Pedeseto poglavlje

SRETNA NOVA GODINA LJUDI! ŽELIM VAN SVE NAJBOLJE U NADOLAZEĆIM DANIMA!

_

__________________________________________

Sjedila sam na kauču i gledala kroz prozor. Polako se približavalo podne. Sunce je bilo u visokom položaju iznad vrhova drveća. Drveće se kupalo u njegovim zrakama, izgledalo je tako blistavo. Tako lijepo.
Duboko sam izdahnula, i dalje mi se sve još od informacija slagalo kao puzzle u glavi.

Pogledala sam u Toreta koji je stajao za stolom i pakovao svoje stvari u torbu, "Spreman?"

Čula sam kako se nasmijao s leđa, ramena su mu zadrhtala od smijeha, "Još malo. Trebam još samo par stvari spremiti u torbu. Amelia bi trebala uskoro doći i onda krećemo do njezina dvorca."

Spustila sam pogled i igrala se s rubom od svoje majice, "Misliš li da ću im se svidjeti? Mislim ne znam što da ja očekujem od njih ni što će oni očekivati od mene.."

Toreto je stao s pakovanjem i okrenuo se prema meni, "Zašto im se ne bi svidjela? Najbolje si biće koje sam ikada upoznao, a vjeruj mi upoznao sam puno bića." , oboje smo se nasmijali na to, "Uglavnom, ne znam što će oni od tebe očekivati. Vjerojatno ništa, mislim da će im dovoljno biti što si živa i zdrava. Nisu te vidjeli godinama."

Razmislila sam malo o tome. Zapravo vjerojatno će se većina razgovora svesti na to što sam radila svih ovih godina. S kim sam bila, moj odgoj, moje školovanje, prijatelji.. prijatelji koje nemam. Barem ne više.
Što se tiče školovanja ništa posebno ne bi imala za reći, kada se sjetim da sam i ovdje trebala krenuti sa školovanjem. Ipak nisam krenula jer taman su stvari krenule nizbrdo odtada.

"Što ako me ne prihvate takva kakva jesam?" misao iz najtamnijeg kutka uma mi je samo najednom izletjela. Nisam htjela to reći.

"Prihvatiti će te." , bez razmišljanja je odmah odgovorio, "Ludi bi bili kada te ne bi prihvatili."

"Zašto to kažeš?"

"Zato što sam te upoznao. I zato što znam kakva si osoba, u ovom slučaju vila. Znam da nikome ne bi ništa napravila nažao, i da si uvijek spremna svima pomoći. Sada je red da mi tebi pomognemo, dovoljno si se sama borila." , kleknuo je dolje pred mene i uhvatio moje ruke u svoje. Gledao me je u oči kao da čeka neverbalni odgovor od mene. Nisam znala iskreno kako reagirati na ovo, nisam znala što reći, nisam znala kako pokazati da mi puno znači ovo što je sada predmenom izrekao, "Mislim da sam te sada uhvatio totalno nespremnu za ovo zar ne?"

Kimnula sam glavom i uputila mu blagi osmijeh, "Ne znam što bi da nisam tebe upoznala. Ne bi ni bila ovdje."

"Nemoj tako. Da nam nije bilo suđeno nikada se ne bi upoznali da, ali kako se meni čini, izgleda da nam je suđeno da se uvijek pronađemo." , pustio je moje ruke i ustao se s poda kako bi sjeo do mene, "Nisam dosada vjerovao u sudbinu, ali ako nešto tako postoji, odsada vjerujem."

"Ja...ne znam što da kažem na sve ovo. Nemam riječi."

"Sačuvaj riječi za kada upoznaš svoje roditelje. Vjerujem da ćeš imati puno toga za upitati." , stisao mi je lagano šaku i ustao se odlazeći natrag do stola kako bi završio s pakiranjem.

Spustila sam pogled na svoje ruke u krilu i razmislila o tome svemu što je Toreto upravo mi izrekao. Upravu je. Imati ću dosta pitanja vezana uz svoje djetinjstvo prije nego li sam nestala, samo se nadam da će oni imati dovoljno odgovora kako bi potkrijepili moju radoznalost.

"Što misliš da će se dogoditi nakon što ih upoznam?" tiho sam upitala.

"Ne znam Anabelle...najbolje je da ih upoznaš i da vidiš sama kakvi su. Nisam baš s njima provodio puno vremena jer kao dijete to se ne radi. Što se tiče balova, nisam ih dugo vidio jer nakon tvojega nestanka nije nitko osim Amelie izlazio iz dvora. Čak jedno vrijeme nije ni ona smjela jer su se bojali da se ne dogodi isto njoj. Ali rekao sam ti već, bili bi ludi kada te ne bi prihvatili." , ovo mi je bilo dovoljno, a i više od toga za odgovor kakav sam očekivala i tražila.