Tračak svjetlosti

Šezdeset treće poglavlje

Del mi se svidjela na prvu odmah, jako me podsjećala na svojeg brata. Bili su slični po ponašanju, mogla sam odmah osjetiti da želi pomoći. Njezina cijela obitelj zapravo, iako nisu točno znali o čemu je riječ. Tavros je to htio zadržati za nas samo, što manje znaju je bolje za njih. Toreto i Tavros su vjerovali da već netko od kraljičinih ljudi ili moje obitelji nas traži. To nismo mogli izbjeći, niti si lagati da nije tako. 

Amelia nije bila onakva kakva mi se činila na prvu, mislila sam da će me primiti s ljubavlju, ali očito je imala svoje skrivene motive. Još ih nisam znala, pokušavala sam razmišljati o tome koliko god sam mogla, ali nijedan motiv mi nije padao na pamet. Moji roditelji su bili u dobroj dozi u redu prema meni, samo me ona i kraljica nisu prihvatile. Iako nisam shvaćala što sam im mogla toliko napravit da su obje bile protiv mene. To znači da koji god motiv je da ga dijele na neki način. To će biti još teže za otkriti jer u početku nismo uopće ni smatrali da su dobre. Ništa od ovoga nije bilo lako. Niti će biti, imam takav osjećaj.

"Anabelle, da li je sve u redu? Nisi ni taknula hranu na svojemu tanjuru.", upitala me Tavrosova majka, činila se kao jako brižna žena. Kada smo ušli u kuću odmah nas je toplo dočekala uz svojeg muža. Zagrlila je svakog od nas, i usmjerila nas odmah u blagovaonicu, jer po njezinom izgledali smo kao da smo hodali danima. Nije bilo daleko od istine, svatko od nas je bio u svojim mislima ovih zadnjih dana, kako i ne bi? Imali smo puno problema, svatko od nas. 

"Oprostite, naravno da je, samo su mi misli malo odlutale." , uputila sam joj osmijeh. Nije bio u njoj problem. Ona se stvarno potrudila da se osjećamo dobro došlo, i osjećala sam se tako. Bila sam joj veoma zahvalna na tome.

"Nego..." , njegov otac se ubacio u razgovor, "kako su tvoji Toreto? Nisi nas dosta dugo posjetio. Nadam se da je sve u redu." , Toretova čeljust na trenutak se ukočila, ali kada ju je opustio nasmiješio se, iako sam znala da to nije njegov pravi osmijeh. To je samo napravio kako ne bi nitko ništa posumnjo.

"Sve je u redu, samo sam Vam htio doći u posjetu. Počeli ste mi malo nedostajati, htio sam i vidjeti kako je Del. Hoće li krenuti uskoro na Akademiju?"

Tavrosovi roditelji su se međusobno pogledali, i njegov otac se počešao po potiljku, "Nismo još razmišljali o tome, nismo ni stigli razgovarati o tome s Del, mislili smo možda joj dati još par mjeseci slobodnog djetinjstva."

"To je lijepo od vas, barem da i kod nas tako razmišljaju." , rekla sam.

"Znamo da u ljudskom svijetu su drugačija pravila, vi imate određeno kada morate u školu zar ne? S određenim brojem ljeta ako se dobro sjećam." , upitala me Tavrosova majka, nisam znala kako mogu znati toliko o ljudskom svijetu ako nikada nisu bili tamo.

Taman sam krenula da joj odgovorim, ali Tavros me je pretekao, "Kako znate to?"

Njegova majka je spustila glavu prije nego li je odgovorila, "Sjećaš li se kada je tvoj otac bio pozvan kod kraljice? Bio si malen tada još, a Del nije još propupala." , kimnuo je glavom i ona je nastavila, "Dobio je zadatak, morao je pronaći dvije vile koje bi dobrovoljno otišle u ljudski svijet, i brinule se za jednu malu vilu. Dan danas ne znamo tko je ta mala vila, ali nedavno smo čuli da te dvije vile su bile ubijene."

"Toreto misliš li isto što i ja?" okrenula sam se prema njemu, odmah sam znala da misli isto što i ja.

Tavrosov otac je pročistio grlo i progovorio, "Sada shvaćam da si ti bila ta mala vila Anabelle, nikada neću zaboraviti te oči. U to vrijeme nisam znao čija si, samo sam znao da si u opasnosti i da ne možeš ostati u kraljevstvu, ali sada ne razumijem zašto su to napravili."