Tračak svjetlosti

Šezdeset četvrto poglavlje

"Vi me znate otkad sam bila mala?" upitala sam začuđeno. Za stolom je nakon toga zavladala tišina, Tavrosov otac je pogledao svoju ženu na trenutak. Ona je prema njemu s oklijevanjem kimnula glavom.

"Da. Bili smo jedan period zaduženi za tvoje odgajanje i rast, također i obrazovanje. Nisi baš išla na Akademiju, rijetko kada. Kraljica nije to željela, ne znamo zašto iskreno, nismo ni tada shvaćali to. Kada pričamo o kraljici, ne mislimo samo na nju.", zadnji dio rečenice je izrekao tiho, pogledao je prvo oko sebe i zatim nastavio, "Tvoja majka Anabelle je također bila u tome, nije ni htjela da budeš na vilinskim ceremonijama, samo je tvoja sestra bila uz njih. Neke ni vile nisu znale da postoji još jedna princeza. Kada su te poslali u ljudski svijet nadali su se da ćeš ostati tamo, jer prije toga tražili su od nekoga s Akademije da napravi eliksir koji će ti izbrisati sjećanja na sve ovdje. Bili smo prisutni tada, to je bilo najbolnije iskustvo za nas također, kada smo te poslali kroz portal s druge dvije vile, neko vrijeme smo čak i motrili te. Željeli smo biti sigurni da si u dobrim rukama i da ti ništa ne nedostaje."

Kada je završio s pričom svi smo ostali obgrljeni tišinom. Ovo je bilo nešto što nam je trebalo, ova saznanja su nam puno mogla pomoći, sada barem znamo tko je sve tada bio povezan. Samo trebamo saznati koji im je bio motiv, i koji im je motiv i dan danas. Očito je isti motiv, shvatila sam da me ne žele ovdje, i osjećala sam to u sebi. Nije mi bilo ugodno biti pored njih, za svoju sestru sam se prevarila, mislila sam da sam joj stvarno nedostajala, ali ona je od početka bila upletena u to sve. Možda tada još nije shvaćala što radi, ali sada je već svjesna svojih pogrešaka i odluka, sada što radi, svjesno radi. Spremna sam joj oprostiti ako zatraži moj oprost, ali naravno bilo bi posljedica, iako znam i sama da su šanse da dođe do toga da se pokaje jako male. Ako nije do sada to pokušala, smatram da ni neće.

"A moj otac?" tiho sam upitala. 

Prvo se nasmiješio, "Tvoj otac nije bio u tome, kada si nestala to je bio najgori period njegova duga života. On nikada nije prestao tragati za tobom, cijelo kraljevstvo je pretražio, slao je svaki dan par vojnika u izvidnicu, dan i noć, nije gubio nadu nikada."

Nasmiješila sam se, to je bio iskreni topli osmjeh. Mom ocu je bilo jedinom stalo do mene, tražio me je. Sada kada bi saznao tko je odgovoran za to, vjerujem da bi ga slomilo. No, ovo se ne može skrivati, moramo saznati zašto su jednoga dana odlučili da me pošalju u ljudski svijet, također zašto su mi obrisali sjećanja? Iako nisu napravili najbolji posao, polako su mi sjećanja u obliku sna dolazila, tada još nisam shvaćala da su to sjećanja, uvijek sam mislila da su to samo obični snovi. Kada bolje razmislim mogla sam shvatiti odavno, samo nisam obraćala pažnju na to, možda stvarno će mi moji snovi otkriti nešto. Možda sam vidjela nešto ili čula što nisam smjela.

"Može li ovo ostati samo između nas, molim Vas?" Tavrosov otac nas je upitao. Kimnula sam glavom. Shvaćala sam da ga je strah, kada bi kraljica to čula tko zna što bi htjela učiniti. Mene je također bilo strah, ne želim da itko nastrada zbog mene, ili da snosi posljedice mojih radnji.

"Obećajem Vam, moja majka neće saznati za ništa od ovoga. Biti ćete pod mojom zaštitom. Tavrose, možeš li ostati doma neko vrijeme sa svojom obitelji? Na tebe nitko neće posumnjati zašto si ovdje, jednostavno ću reći da sam ti dao neko vrijeme slobodno da provedeš sa svojom sestrom prije nego što ode na Akademiju. Smatram da to nije loša ideja." , napokon se i Toreto uključio u razgovor, i bio je upravu. Treba ostavit nekoga da pripazi na Tavrosovu obitelj, ako smo bili praćeni, neće kraljici trebati dugo da poduzme mjere.

"Vaša želja je moja zapovijed prinče. Ostati ću sa svojom obitelji koliko bude potrebno. Gdje ćete vi sada?"

"Mi ćemo otići porazgovarati s nekim ljudima za koje mislim da također imaju neke informacije. Najbitnije je da ne idemo slijepo u ovu situaciju. Moramo prvo imati čvrsto tlo ispod sebe."