Tračak svjetlosti

Trideset šesto poglavlje

Toreto je polako pustio moju ruku i odmah me je toplina napustila, pustila sam ju da mi lagano padne natrag uz tijelo dok je za to vrijeme on se obratio djevojci, "Princ Toreto, čast mi je i Vas upoznati, vjerujem da ste već pričali s mojom majkom?"

Amelia je kimnula glavom i tiho se zahihotala, "Jesam prinče, ona mi je i rekla da Vas idem pronaći kako bi Vas obavijestila da će uskoro noćni ples."

"Noćni ples?" upitala sam.

Okrenuo se prema meni s blagim osmijehom, "Nama je noćni ples kao vama u ljudskome svijetu prvi ples na maturalnoj, ili prvi ples mladenaca. Nešto slično tomu, tada svaka vila poziva drugu vilu koja joj se sviđa, kako bi joj pokazala svoju naklonost. Možes reći da je na neki način zavođenje."

Na trenutak sam zamislila Toreta i mene kako plešemo skupa u dvorani, da nijedno od nas ne dotiče pod. Da lebdimo skupa daleko od svega i uživamo u tome, da nas ništa ne dotiče.
Sada je bilo dosta toga što nas je doticalo, malo i previše.

Dok sam bila u vlastitim mislima nisam ni shvatila da mi se Toreto obratio, "Anabelle ideš li?"

"Što?" rekla sam odusutno.

"Amelia želi da otplešem s njom na jednu pjesmu, a ako odbijem moja majka bi napravila scenu. Sada nam to trenutno ne treba." , približio mi se i stavio svoj dlan na moju podlakticu, "Kada završim ples s njom želiš li ti onda otplesati sa mnom?"

"Ne znam plesati, nikada nisam znala. Kada plešem imam osjećaj kao da imam dvije lijeve noge." , osjećala sam se postiđeno, jer vjerojatno me sada smatrao glupom. Koja još djevojka ne zna plesati? Barem neke osnove bi trebala znati, ali ni to čak.

Tiho se nasmijao i spustio niže svoju ruku i uhvatio me za moju isprepličući nam prste opet, "Lako te naučim, siguran sam da nije teško. Ako bude problem jednostavno možemo samo lagano se vrtiti u krug, sumnjam da će itko zamjetiti."

"Obećaješ? Ne želim se osramotiti." , spustila sam glavu i gledala si u vrhove prstiju. Stvarno nisam željela da me zapamte kao tek dobrodošlu vilu koja nije znala ni 'O' od običaja ovdje. Što je također bila istina. Nisam ništa o njima znala.

Prešao mi je palcem preko ruke nježno i pogledao me direktno u oči, "Obećajem. Jedna pjesma traje možda malo manje od tri minute, želiš li ući ili ćeš sačekati vani dok dođem po tebe?"

"Svejedno mi je iskreno. Mogu ostati ovdje na zraku, i tako je lijepo." , iskreno jedan dio mene nije htio vidjeti Toreta kako pleše s drugom curom-vilom, koja će mu i vjerojatno kasnije biti žena. Sama pomisao na to me je malo zabolila, nisam samo razumjela zašto me je zabolilo. Toreto i ja nismo imali ništa više od prijateljsta, i opet taj dio mene mi je govorio i vrištao glasno 'to nije istina!'. 

"Vratim se po tebe najbrže što mogu." , pustio mi je lagano ruku, kao da je oklijevao na trenutak, i otišao. Okrenula sam se natrag prema prizoru koji sam imala ispred sebe. Vedro nebo obasjano zvijezdama i mjesec, naslonila sam se na ogradu i glasno izdahnula.

Odjednom sam imala osjećaj kao da se ispred mene odigravao film.

"Anabelle dođi ovdje, pronašla sam gdje su se vjeverice sakrile!" stajala je okrenuta leđima visoka djevojka duge bijele kose, nešto oko nje mi je djelovalo jako poznato.

"Gdje li je?" čuli su se brzi koraci koji su odzvanjali po uvenulom lišću na puteljku kroz šumu.

Bila je to ona ista mala djevojčica koju sam i prvi put vidjela.

"Pogledaj ovdje!"

"Ne vidim! Pomakni se!" lagano je pogurnila svoju stariju sestru kako bi mogla doći do rupe u deblu. Stala je na prste da bi mogla pogledati unutar njega, ali i dalje je bila premala za to, "Podigni me ne vidim vjevericu!"

Starija djevojka se glasno nasmijala da su joj se uvojci kose koji su padali preko ramena lagano zatresli, "Možda gospodin vjeverica ne želi da ga uznemiravamo sada."

"Ne! Podigni me! Želi me vidjeti!"

Došla je iza nje i lagano ju podignula na par sekundi da stigne pogledati u rupu. Kada ju je spustila veselo je pljesnula rukama i okrenula se prema njoj, "Amelia tu je!"

Amelia?

Nije li ona cura rekla da se zove Amelia?