Tračak svjetlosti

Dvadeseto poglavlje

Odbijala sam se pomaknuti i ostaviti Roseino beživotno tijelo ovdje.

 Toreto je odustao od toga da me na silu pomakne, stoga je kleknuo do mene na tlo i duboko udahnuo, "Moramo ići, ne možeš ostati ovdje, ovo nije bilo slučajno. Netko te se želi riješiti, moramo se odmah vratiti natrag u dvorac i reći vijeću."

Okrenula sam glavu prema njemu i pogledala ga, "Što ćemo s njom?"

Usmjerio je pogled na trenutak prema tijelu, a zatim natrag na moje lice, "Stražari će ju odnjeti u šumu gdje znaju da će ju netko pronaći. I proglasiti će incident kao životinjski napad. Jednostavnije za sve."

Pogledala sam još jednom u njezino tijelo i polako se ustala, Toreto je učinio isto i stavio ruku na moje rame, "Sve će biti u redu ne brini."

Uputila sam mu slabašan osmijeh, ali znao je da je to samo pretvaranje iz pristojnosti. Nije više ništa rekao nego me uputio natrag prema putu za dvorac.

☆☆☆☆☆☆☆☆

Put smo prošli u tišini i zvukovima prirode. Jedino su se čuli naši koraci, koje prije nisam ni doživljavala, ali sada u tišini sam ih jasno čula.

Toreto je šutio i tu i tamo bacio pogled na mene, par puta sam ga uhvatila, ali je samo spustio pogled natrag na puteljak i ostao tako. Znao je da nijedna njegova riječ ne može opisati kako se sada osjećam, jer praktički sam skoro izgubila sve. I dalje hodam u mraku i udaram u stvari oko sebe.

Došli smo do kraja puteljka i Toreto je podignuo pogled prema zrcalu što se opet otvorilo kako bismo se mogli vratiti natrag. Mogli smo vidjeti vilenjake s druge strane kako nas čekaju.

Krenula sam da prođem kroz zrcalo, ali prije nego što krenula Toreto me uhvatio lagano za ruku što je rezultiralo mojim okretanjem prema njemu.

"Što je?" upitala sam tiho gledajući u tlo, nisam mogla pogledati ga sada.

Podignuo mi je bradu kažiprstom lagano i duboko me pogledao u oči, "Kada se vratimo, otići ću pričati sa svojom majkom, o tome što se upravo sada dogodilo." , maknuo je prste s moje brade i krenuo ispred mene kroz portal.

Nešto ga je patilo, vidjelo se po njemu, još nakon ovoga je bilo više očito. Znala sam da mi neće sam reći, i da ga ne mogu natjerati da se otvori prema neznancu, ali vjerujem da s vremenom hoće.

Krenula sam za njim i opet me je zabljesnula jaka svjetlost pri prolasku na drugu stranu.
Toreto je već stajao sa stražom i čekao mene.

"Dva stražara će te otpratiti natrag do dvorca, dok ja idem do vijeća kako bi im predstavio ovaj problem i iznio ideje o zaustavljanju toga. Jel to u redu?" stajao je ispred mene s rukama iza leđa držeći ravnu poziciju tijela. Odisao je moći i samopouzdanjem, nešto što se moglo osjetiti u zraku, i sada mi je bilo jasno da je rođen kako bi vladao kraljevstvom, što i hoće.

"Slušaš li me?" trgnuo me iz razmišljanja, samo sam kimnula glavom na što se on okrenuo i odmah ubrzanim koracima krenuo u drugom smjeru.

Podignula sam glavu i pogledala gore prema nebu, polako se počelo naoblačivati, par oblaka je zaklonilo sunce i postajalo je hladnije. Naježila sam se na tren i spustila glavu natrag.

"Jeste li spremni da krenemo natrag prema dvorcu gospođo?"  jedan od stražara me upitao.

Progutala sam slinu i odgovorila, "Jesam."

Jedino nisam bila spremna za sve ovo što se upravo dogodilo. Mislim da nikada ni neću biti spremna.

☆☆☆☆☆☆☆

Kada smo se vratili u dvorac odlučila sam provesti ostatak vremena sama u svojoj sobi. Toreto se još uvijek nije vratio, a nešto mi je i govorilo da neće skoro.

Sjela sam se na sredinu kreveta i privukla si koljena na prsa, obgrljujući ih rukama. Vani je već neko vrijeme nakon našeg povratka padala jaka kiša popraćena munjama i grmljavinom.

Ugasila sam svjetlo u sobi i jedini izvor svjetlosti je bila svjetlost od munja izvana.
Munja je točno opisivala moje znanje sada, samo kada bi pomislila da nešto postaje jasnije brzo bi nestalo i opet bi ostala u mraku. Nekako mi se činilo da ništa ga ne može otjerati.

Duboko sam udahnula i podvukla se pod posteljine, dok mi je nesvjesno jedna suza pala niz obraz.