Tračak svjetlosti

Četrdeset peto poglavlje

Gledala sam u Ameliu s poluotvorenim ustima.

Jel ona upravo rekla da ima odgovore koje tražim?

Trepnula sam jednom, dvaput, triput. Dok mi je mozak procesirao što je rekla.
Gledala je u mene ravnodušnog izraza lica, nije bio mekan, a ni grub. Neutralno.

Napokon sam skupila snage nakon minuta i minuta šutnje da progovorim, "Kako mislš da imaš odgovore na moja pitanja?"

"Onako kako sam i rekla. Imam odgovore na sva tvoja pitanja što te pate. Zapravo sve ti mogu ispričati, iako sam i ja prvo sumnjala u to. Da nije bilo nagađanja sa strane mojih tj. naših roditelja, ne bi znala. Odbijala bi priznati si." , duboko je izdahnula i pružila mi ruku da se ustanem s poda. Prvo sam gledala u njezinu ruku par trenutaka i zatim ju primila.

"Kako misliš naših roditelja?" tiho sam rekla. Moji roditelji su bili mrtvi.

Pogledala me je s tužnim pogledom, "Prvo moramo otić odavde, nije sigurno. Nikada ne znaš kada netko može prisluškivati, a to nam ne treba. Ovo samo treba biti u četri oka."

Pogledala sam oko sebe, kuća je izgledala pusto. Barem ono što je ostalo od nje, nije nikoga bilo osim nas. Nisam shvaćala zašto je onda potrebno da odemo negdje drugdje. I ovdje smo imale privatnosti, nitko nije znao za ovu kuću. To je bila prednost. Ako nitko nije znao za ovu kuću...kako me je onda Amelia pronašla?

"Kako si me pronašla?" pogledala sam u nju, spustila je svoj pogled na tlo i nakon par trenutaka me je tek pogledala.

"Pratila sam te." , pratila me je ? Zašto?

"Zašto si me pratila?"

"Zato što moram razgovarati s tobom. I to su jako bitne stvari koje moraš znati. Pokušali su ih skrivati od tebe, čak su pokušali tebe skriti i od nas. Tvoje prave obitelji."

Moje prave obitelji?

"Moja obitelj je mrtva. Nemam nikoga." , prisjetila sam se opet te noći i čvrsto sklopila oči da ne pustim suzu. Nisam je poznavala dovoljno dobro, i nisam joj mogla vjerovati. Ovo što je ona govorila nije mi ulazilo u glavu. Zašto bi onda neko kao prvo me htio sakriti od vlastite obitelji s drugim ljudima da ne znam svoje podrijetlo? Da živim svoj cijeli život u laži ne znajući tko sam, sumnjam da bi itko to mogao učiniti nekom. To bi stvarno bio bezosjećajan čin.

Primaknula mi se bliže i stavila svoje ruke na moja ramena i lagano ih stisnula gledajući me direktno u oči, "Imaš obitelj. I živa je, sve ću ti objasniti samo moraš poći sa mnom. Vjeruj mi. Nemam razloga lagati te. Dovoljno su ti to radili. Vrijeme je da znaš istinu."

"Kako ja mogu znati jel nešto istina ili ne?"

"Znati ćeš, osjetiti ćeš. Vjerujem i da se sjećaš. Imala si vizije zar ne?"

"Kako si to znala? Nisam nikomu rekla za to."

Spustila je ruke s mojih ramena, "Znam, jer imam taj dar. Mogu čitati misli i osjetim prirodu oko sebe, osjetim što biljke misle, što žele, što im treba..." , duboko je udahnula, "I znam da su ti vizije bile o tvojoj obitelji, što je tvoja prava obitelj, i vjerujem kada te odvedem doma da ćeš se prisjetiti svega. Tvoje vizije su stvarne, to sve postoji. Ti ljudi, prostorije, dvorac, sve je stvarno. Samo trebaš poći sa mnom. To je sve."

Gledala sam u nju i nisam znala što da kažem, nisam imala osjećaj da bi mi lagala, nije imala razloga. Nešto mi je i govorilo da ju slijedim, da ju pustim da me odvede i da mi da sve odgovore koje tako dugo tražim. I sama je rekla da to može.

"Koliko nam treba do tamo?"

Uputila mi je maleni osmijeh, "Nije daleko, samo trebamo natrag do zrcala i biti ćemo tamo u trenu oka. Znam da si sama mogla otvoriti zrcalo, i to je samo potvrdilo sve. To je bio dokaz koji mi je trebao."

"Kako misliš?"

"Dokaz da si kraljevskog podrijetla, samo plemenite krvi mogu sami otvoriti prolaz. Ti si to uspjela, iako je bilo nesvijesno, ali si uspjela. Krenimo sada."

Izašle smo van iz kuće i krenule u smjeru zrcala, nisam se ni mogla nadati tko nas je čekao ispred.

"Anabelle!" Toreto je potrčao prema meni. Zagrlio me je tako čvrsto da me je podignuo s poda. Kada me je spustio i dalje me nije puštao iz zagrljaja, ali je usmjerio svoj pogled na Ameliu, "Znam sve."