Tračak svjetlosti

Dvanaesto poglavlje

Toreto je inzistirao da ostanemo u vrtu sve dok se ne smirim i dok ne prestanem plakati. Nakon nekog vremena smirila sam se i Toreto je pozvao služavku da nam donese doručak. Nisam baš mogla jesti, jako malo sam pojela.

Toreto me tužno pogledao, "Moraš jesti. Ako ne jedeš, oslabit ćeš."

Pogledala sam u njega i odmah spustila pogled, "Upravo sam saznala da sam izgubila roditelje, nije mi do ničega."

"Znam, ali oni bi htjeli da pređeš preko toga i nastaviš živjeti svoj život." , pružio je svoju ruku preko stola i stavio je na moju, odmah sam osjetila trnce, "Neću dopustiti da upadneš u depresiju."

Uputila sam mu mali osmijeh na što mi je i on uputio jedan te lagano mi stisnuo ruku.

"Mislim da znam što bih te moglo razvdriti." , pustio mi je ruku i ustao se, "Dođi."

Ustala sam se i krenula za njim natrag u dvorac, kako smo prolazili kroz vrt shvaćala sam koliko je predivan.

"Gdje idemo?"

"Vidjeti ćeš, ali prvo ti trebamo naći odgovarajuću haljinu." , nasmiješio se i pozvao jednu od služavki.

Naklonila mu se, "Izvolite prinče."

"Trebam da joj se nađe prelijepa haljina, koja će isticati njezinu ljepotu. Dugačka haljina i lepršava, da se može s lakoćom kretati." , rekao je sve ozbiljnim tonom, služavka je samo kimnula glavom u znak razumijevanja.

Krenula je gore, ali je stala na pola stubišta, "Ako biste mogli krenuti za mnom."

Pogledala sam Toreta, "Idi. Vidjeti ćemo se kasnije."

×××××××××××

Stajala sam ispred ogledala i promatrala se, služavka mi je odabrala prelijepu haljinu zlatne boje koja je bila do poda. Imala je otvorena leda što mi se jako sviđalo. Bila je isto lepršava kao bijela haljina prije nje, i dosta udobna. Okrenula sam se i pogledala u ogledalo, bila je prelijepa.

"Prelijepo Vam stoji." , obratila mi se služavka.

"Hvala Vam. Kako se zovete?" okrenula sam se prema njoj.

"Maria." , odgovorila je, "Idem sada, princ Toreto Vas čeka dolje."

Okrenula se na peti i izašla van iz sobe. Još jednom sam se pogledala u ogledalu prije nego što sam krenula dolje.
Kada sam krenula silaziti niz stepenice Toreto se okrenuo prema meni i pomno gledao svaki korak. Osjećala sam blagu neugodu.

Kada sam sišla do njega uhvatio me za ruku i poljubio ju, "Izgledaš kao zraka sunca u tamnom prostoru."

Nasmijala sam se, "Jer to kompliment?"

Uspravio se, "Da, tako mi izražavamo komplimente. Drugačije je nego u ljudskom svijetu, ali naviknut ćeš se."

"Hoćeš li mi sada reći gdje idemo?"

"Na bal, moja majka ga je organizirala još prije mjesec dana." , čim je rekao riječ majka odmah sam osjetila bol u prsima na samu pomisao da ja više nemam majku, ni oca. Sada sam bila sama u svijetu.

"Što je bilo? Imaš bolni izraz na licu, jer te nešto boli?" zabrinuto je upitao.

"Ne, nije ništa sve je u redu." , lagala sam.

"Reci što je bilo." , rekao je ozbiljnim tonom.

"Malo me boli rana od stakla." , nadam se da neće shvatiti da je laž i da će povjerovati.

Čim sam to rekla odmah mu se smekšao izraz, "Kada se vratimo reći ću jednoj od služavki da smješa tekućinu za zacjeljivanje."

"Tekućinu?"

"Kao vila možeš pripremati razne eliksire koji mogu pomoći tebi, drugim vilama i ljudima, biljkama i životinjama."

"Nešto kao čarolija?"

Nasmijao se, "Kao čarolija."

×××××

Kada smo stigli na bal bilo je tamo puno vila, nosile su različitih boja i svaka je imala svoju skupinu gdje je bila.

Kada smo ušli u dvoranu svi su stali i okrenuli se prema nama klanjajući se Toretu, bilo mi je neugodno jer ja sam bila ljudsko biće, i to jedino ovdje.

Nakon što su se svi naklonili Toretu kasnije su počeli sa šaputanjem.

"Zašto ju je princ Toreto doveo?"

"Ona nije vila, nisam je nikada prije vidjela."

"Samo je željna slave."

Toreto se okrenuo prema meni u nagnuo se kako bih mi mogao šapnuti na uho, "Mislim da si glavna tema ovog bala, ali nemoj ih slušati pod mojom si zaštitom."

Uzvratila sam mu osmijeh kada se udaljio i prošaptala 'hvala'.

"Dođi idemo sjesti van na balkon." , uhvatio me za ruku i krenuo izvesti van što je izazvalo još glasniji žamor.

Prije nego što smo izašli van čula sam kako je netko viknuo, "Prinče pazite!"

Prije nego što smo stigli okrenuti već je strelica našla se Toretu kroz trbuh.

"Bit ću dobro." ,rekao je prije nego što se srušio na pod. Odmah sam pala na koljena do njega i pritisnula mjesto gdje je krvario.

Nastao je kaos svi su negdje trčali, čula sam nekoga kako trči prema meni, viče njegovo ime, bili su to njegovi mama i tata.

Osjetila suze kako mi se skupljaju u grlu, pritisnula sam što sam jače mogla.
Vidjela sam kako su se Toretu usne pomaknule, ali nisam čula što je rekao. Pomaknuo je svoju ruku s poda i stavio je na moju što se nalazila na njegovu stomaku i stisnuo ju je prije nego je lagano skliznula natrag na pod.

Vrisnula sam i počela plakati, "Ne možeš umrijeti, ne želim više gubiti ljude!"

Pogledala sam u njegove roditelje, njegov otac je zagrlio njegovu majku koja je plakala od boli što je izgubila svoga sina.

Kada sam mislila da sam izgubila još jednu osobu nešto čudno se počelo događati, strelica je izašla iz njegove trbušne šupljine i rana se počela zatvarati. Čuo se glasan udah zraka i zatim jaki kašalj.

"Spasila si me." , prošaptao je.