Tračak svjetlosti

Četerdeset sedmo poglavlje

Toreto je pročistio grlo prije nego što je progovorio, "Tvoja ruka mi je od početka bila obećana u braku."

Odzvanjalo mi je sve u glavi par trenutaka. Nisam znala što reći, što misliti. Upravo sam se osjećala kao veliko bijelo platno, prije nego što se krene slikati na njemu. Svakom riječi tj. novom informacijom koju saznajem o svojem djetinjstvu dolaze boje. Dolaze oblici. Dolazi svrha. Dolazi smisao.
Takav osjećaj sam sada imala.

Amelia i Toreto su gledali jedno u drugo bez riječi neko vrijeme, a zatim su oboje pogledali u mene.

"Anabelle, jesi li u redu?" upitala me Amelia - moja sestra. Nagnula se prema naprijed malo u fotelji kako bi me mogla bolje pogledati, "Odjednom kao da ti je sva boja iz lica otišla. Izgledaš jako blijedo."

I dalje nisam znala što da kažem, "Dobro sam." , nekako sam uspjela izgovoriti.

Toreto je uhvatio moju ruku i lagano ju stisnuo svojom, "Samo polako. Pusti da se sve slegne. Ovo je previše informacija najednom.''

"Istina." , rekla je Amelia i naslonila se natrag u fotelju, "Ovo najednom je previše za procesirati i shvatiti. Čak ni mi ne znamo sve odgovore. Još uvijek ne znamo kako si nestala, i tko su bili tvoji 'roditelji' u ljudskom svijetu."

"Još uvijek ni ja ne znam tko joj je dao onaj eliksir što joj je potaknuo sjećanja."

"Znam ja." , spustila je pogled prema podu, "To sam bila ja. Kada si je prvi dan doveo na akademiju, bila sam tamo. Vidjela sam ju i činila mi se užasno poznatom, nisam zasigurno znala jel mi sestra. Probala sam pomoću eliksira potaknuti vizije i sjećanja, ako je uistinu moja sestra sjetila bi me se. Trebalo joj je malo duže vremena da se sve poveže, ali sada barem zna veći dio toga. Iako su još uvijek stvari oko njezina nestanka veoma nejasne."

Toreto je kimnuo glavom, "Zašto nisi prvo meni išta rekla? Da si pogriješila, ne bi bilo dobro. Tko zna što se moglo dogoditi."

"Ali, nisam pogriješila."

Imala sam osjećaj kao da sam ovdje samo kao promatrač. Nisam imala ništa za reći. Mozak mi je sada radio kao lud, pokrpavao je sve rupe i pokušao sve skupa spojiti. Bilo je lakše sada, ali kao što je Amelia i sama rekla bilo je par stvari nejasno.

"Dobro da si bila upravu, ali i dalje, trebala si mi se prvo obratiti. Nemoj da se ubuduće ponovi takav sličan postupak. Inače ću morati poduzeti mjere." , uputio joj je ozbiljan pogled na što je ona samo kimnula glavom i tiho promrmljala 'razumijem'.

"Što sada?" upitala sam kada sam malo došla k sebi.

"Kako mislis?" pogledala me Amelia.

"Vraćamo li se u dvorac?"

"Ne znam koliko je to pametno. Možda je najbolje zasada biti na nekom neutralnom mjestu, dok ne saznamo više stvari." , rekao je Toreto i ustao se s kauča. Počeo je lagano koračati po prostoriji, a Amelia i ja smo ga pratile pogledom.

"Možda zapravo to i nije loša ideja." , ustala se i Amelia.

Toreto je stao u svom koračanju i okrenuo se prema njoj, "Kako misliš da nije loša ideja?"

"Zapravo sumnjam da je itko vidio Anabelle da napušta bal i odlazi negdje, a i ako jesu ne vjerujem da puno vila zna za to. Ako se Anabelle vrati natrag oni koji su to znali početi će njuškati uokolo, a kao što znaš čim je Anabelle došla s tobom krenuli su. Od prvoga dana kada je stupila ovdje svi su ju počeli gledati kroz povećalo." , zastala je kako bi udahnula i pogledala me, "Ono što hoću reći je da možda, ali možda s vremenom će ljudi koji su odgovorni za Anabellin nestanak dok je bila mala ponovno pokušati nešto. Samo što ovaj put neće uspjeti."

"Problem je što ne znamo ni tko bi mogao biti umješan u to. Bilo je prije mnogo godina." , rekao je Toreto.

"Vjerujem da je netko na visokom položaju, a tko je drugi na visokom položaju osim vila u dvorcu i vila u vijećnici?" , pogledala je u Toreta i podignula obrvu,  "Kada smo kod vila u dvorcu, Anabelle morati ćeš doći uskoro i napokon upoznati svoje prave roditelje. Samo što ćemo morati to sve napraviti u tajnosti."