Tračak svjetlosti

Pedeset drugo poglavlje

Nervozno sam lupkala nogom o pod dok smo sjedili u radnoj prostoriji. Stigli smo u dvorac prije par minuta, dočekala nas je Amelijina posluga. Zapravo bili su pristojni prema meni, ipak im je to bio posao ništa čudno. Nisu ispitivali nikakva pitanja zasada, iako sam vjerovala da dosta njih ih je zapravo imala.

Dobra stvar je što Amelia nije im ništa otkrila o meni, ni Toreto. Potrudili su se da moj dolazak ovdje ostane u tajnosti od drugih, kao i razlog, dok se ne rasčisti. Vjerujem da mnogo toga se treba rasčistiti, ali mora se krenuti od početka. Ni sama ne znam gdje se početak nalazi, ni kada i zašto je ovo sve počelo. Također još mnogo drugih pitanja se prostire i to ne samo mojim mom - umom svih nas. Znala sam otkada sam došla s Toretom tj. kada me je pronašao, da mnogo njih me neće prihvatiti. Bila sam outsider za njih, nisam pripadala njihovom svijetu, nisam znala njihove običaje. Još uvijek ne znam, i nakon brojnih Toretovih objašnjenja još uvijek ne vjerujem da sam vila. To se godinama povlačilo, moj skriveni talent (ajmo to tako nazvati), ali nitko nije imao ideje niti sumnje u to. Kao što ja nisam imala sumnje da moj najbolja prijateljica zapravo nije bila ono što se činila. Toreto mi je kasnije objasnio da zapravo u jednom dijelu je bila ona kao normalna ljudska osoba, ali kasnije više nije bila. Od toga je krenilo nizbrdo, i mislim da će me te stvari proganjati u snovima. Stalno vidim njezino lice pred svojim očima, kao da su mi njezini zadnji trenutci urezani duboko  u pamćenje. Tako što nikada ne odlazi.

Također mnoga pitanja oko mojih "roditelja", tko su zapravo bili oni ? Odakle su ? Zašto su se brinuli o meni  ? Da li je još netko bio upleten u to ? Zar su sve uspomene što sam imala s njima iz mojega djetinstva laž ? Zar je sve  oko njih bila samo jedna velika laž i prijevara ?

Opet sam osjećala ako me osjećaji povlače i savladavaju, nisam mogla si to sada dopustiti, ne kada sam bila samo par trenutaka udaljena od upoznavanja Amelijinih roditelja. Mojih također.

Čulo se otvaranje vrata, nisam imala snage da se okrenem i da vidim tko je, nisam bila još spremna na to. Koraci su stali iza moje stolice, automatski od isčekivanja mi se puls ubrzao. Imala sam osjećaj kao da svi u ovoj prostoriji samo stoje sada u tišini kako bili čuli moje ubrzno srce.

Amelia je probila led i prekinula tišinu, "Majko, oče..imamo par tvari o kojima bi trebali porazgovarati. Molim Vas ako Vam nije problem da sjednete. Imam osjećaj da će ovo potrajati i da će biti dugi razgovor - tema je prekompleksna." , mirnim tonom je to izrekla, zapravo sam joj se divila kako je smogla snage da im se obrati i ne pokaže znakove slabosti. Zar sam ja trebala biti takva ? Zar bi ostavila bolji dojam da sam se odvažila i prva progovorila?

Kralj i kraljica su je poslušali i sjeli za radni stol nasuprot nas. Držala sam svoju glavu pognutu tako da mi nisu mogli vidjeti lice, iskreno još uvijek se nisam mogla odvažiti da podignem glavu i uopće ih pogledam.

"Reci nam sada Amelia, o čemu tvoja kompleksna tema ovisi?" obratio joj se otac, isijavao je s dominantnošću odmah se to osjetilo. Progutala sam knedlu u grlu, ovo je već bilo stresno za mene, a nismo ni počeli.

"Sjećate li se moje malene sestre Anebelle? Kako je nestala netragom jednoga dana i da je više nakon toga nismo vidjeli? Niti dobivali ikakve informacije gdje je ona i kako je?" oboje su kimnuli glavom i Amelija je na to omah se nadovezala, "Mislim da sam ju pronašla, prošlo je dugo vremena, ali nema sumnje da je to ona."

"Kkako misliš? Gdje je ona sada?" njezina majka se odmah nadovezala, osjetila se prava majčinska briga u njezinom tonu i odmah mi je žao što nisam imala tako što dok sam odrastala, "Dovedi ju, želimo ju oboje odmah vidjeti. Ne želimo više čekati ni sekunde."

"Ona je ovdje, odmah ispred Vas." , Toreto je napokon progovorio nakon duge šutnje.

Podignula sam glavu polako i  maknula kosu s lica kako bi bolje vidjela, srela sam dva para radoznalih očiju koja su me gledala pomno od glave do pete u šutnji, "Anabelle! To si stvarno ti! Živa si!"

Nisam ni bila svijesna da mi je jedna suza radosnica skliznula niz obraz.