Tračak svjetlosti

Četrdeseto poglavlje

Polako i mrzovoljno sam se vratila s Toretom natrag u dvoranu za bal. Istina je bila da sam se htjela vratiti, ali zbog njega, dok je drugi dio mene vrištao svim sila da ostanemo gore. Sami.

Osjećaj izopćenosti od drugih vila je bio preogroman, i još kada smo se natrag pojavili na ulazu pola njih se okrenulo prema nama.

Toreto kao da ih nije ni vidio, okrenuo se prema meni, "Ignoriraj ih samo. Dođi."

Krenuo je prema početku dvorane gdje je bila njegova majka. Išla sam za njim jer svi su mu se micali na putu i lagano se naklonili. Što se tiče takvih stvari jako su se civilizirano ponašali.
Stala sam kada je i Toreto ispred mene stao, trenutno sam mu gledala u leđa.

"Gdje si otišao?" čula sam glas njegove majke kako ga je upitala. I nije bio nimalo prijateljski nastrojen po samomu tonu.

"Bio sam s Anabelle, majko." , mirno je odgovorio. Pokušao je ne dizati tenzije i svađe pred svima ovdje. To ne bi bila dobra slika za njegovu cijelu obitelj.

"Zašto si otišao s njom? Kada ti je buduća zaručnica ovdje?" slatki ton kojim je to rekla skrivao je ubojiti otrov. I nisam ju morala pogledati kako bi znala da ima izraz gađenja na licu.

"Zašto ne bi otišao s njom?"

"Ne vidim te s njom. I nije prikladno za tvoj stalež da hodaš uokolo s takvim bićem. Ona živi u tvojoj sjeni i tako će ostati. Za nju nema budućnosti ovdje." , primaknula mu se kako bi mu to rekla bez da itko drugi čuje, ali kako sam bila odmah iza njega sve sam čula. Nisam ostala ni sekundu dulje nakon toga nego sam se okrenula i brzim koracima uputila prema izlazu iz dvorane. Putem su mi se vile izmicale i puštale me da prođem što me je iskreno začudilo.

Uputila sam se u svoju sobu gore na katu i zaključala vrata iza sebe odmah čim sam ušla. Osjećala sam da ću početi plakati, htjela sam zapravo vrištati, razbiti nešto. Htjela sam sve izbaciti iz sebe. Znala sam da ne pripadam ovdje, ali i dalje su mi trljali sol na ranu glede toga. Gdje god bi došla gledali bi me s gađenjem. Pričali bi međusobno kako ovdje ne pripadam, i sada kada je kraljica to rekla, realizacija me udarila. Ne samo da me udarila, više je bio osjećaj kao da me je pokupio teretni vlak i da me je svaki vagon posebno gazio.

Sjela sam na krevet i bacila se na leđa, gledala sam na strop i osjetila samo kako mi suze cure niz obraze. Ništa od ovoga nije bilo u redu. Ništa nije bilo na svojemu mjestu. Ništa nije bilo kako je trebalo biti. Prije ovoga sve je bilo jednostavno, i zbog jednoga trenutka ne pažnje, zapravo nije ni ne pažnja koliko je u pitanju neznanje. Nisam znala pola priče, čak više od pola. I dalje zapravo ne znam. Sumnjam da ću ikada baš sve znati.

U tom trenutku mi je došla ideja.

Odi odavde. I tako nitko neće ni shvatiti da nedostaješ.

Stisnula sam oči jače na tu pomisao i ispustila još par suza.

Jedini način je da odeš. I tako ne pripadaš ovdje.

To je i bio jedini način. Najbolje vrijeme za to je bilo sada, dok su svi na balu.

Sada ili nikada.

Ustala sam se s kreveta, skinula sam haljinu i bacila na pod. Uzela sam hlače iz ormara i majicu, laganu jaknicu i zakopčala ju. Stala sam ispred ogledala i pogledala se, sada sam se napokon osjećala kao da je nešto u redu. Jer sam bila u svojoj staroj odjeći. Skinula sam šminku i zavezala svoju kosu u visoki rep. Na zrcalu sam napisala i ostavila poruku Toretu. Zapravo ikomu tko ju nađe da ju proslijedi njemu.

Otvorila sam prozor od terase i pogledala dolje. Bila sam dva kata iznad tla. Na lijevoj strani je bilo ogromno drvo i njegove grane su se činile dovoljno debele da bi mogle podnjeti težinu. Polako sam se uhvatila za jednu i oprezno kretala. Kada sam vidjela da ide ubrzala sam tempo. Za par minuta već sam bila na tlu i trčala u smjeru zrcala kroz koje sam prošla s Toretom u ljudski svijet.

Misliš tvoj svijet.

Više nisam bila sigurna koji je moj svijet.

Vjetar mi je jako udarao u lice i zbog njega su mi počele suziti oči.

Još malo i kod zrcala si.

Blizu sam. Skrenula sam desno i nastavila par metara laganim hodom gledajući ima li koga u blizini.
I nije bilo nikoga, bila sam samo ja.

Stala sam ispred zrcala jer nisam uopće znala kako ono funkcionira niti kako se pali.

Dotakni me. , čula sam glas i refleksno ispružila ruku prema njemu.

Dotaknula sam ga i svjetlost se proširila njegovom unutrašnjošću. Prikazale su se slike mojeg rodnog grada. Mojeg gradića gdje sam odrasla. Suze radosnice su mi skliznule niz obraze, napokon nešto što mi je bilo poznato. Napokon negdje gdje pripadam.

Gurnila sam polako jednu ruku kroz zrcalo, a zatim sam cijela zakoračila.