Tračak svjetlosti

Trideset peto poglavlje

Provela sam pola večeri Toretu iza leđa, kraljica je stalno bila oko njega i upoznavala ga s vilama plemićkog podrijetla kao i on. Znala sam da ne želi da ja upoće budem blizu Toreta, jer znala sam da sam ja prema njoj davala lošu sliku.

Zato što nitko ne zna što si.

Imala sam osjećaj da su vile pričale o meni, da je priča o meni prošla kroz sve krajeve njihove domovine. Ispadalo je kao da sam ja negativac jer odjednom se pojavljujem u njihovom svijetu bez ijednog objašnjenja tko sam i odakle sam.

Tko si ti zapravo?

Samo sam djevojka.

Ne, nisi djevojka. Nisi čovjek. Nikada nisi ni bila.

Vlastite misli su me proganjale, sve više i više u zadnje vrijeme. Htjela sam odgovore, htjela sam saznanja o sebi.
Otkada sam pod otrovom imala ono sjećanje koje se činilo tako nestvarno, imala sam osjećaj kao da sam ipak dijelić svega toga znala.

O svom podrijetlu. O svojoj prošlosti.

Sve kao da mi je bilo duboko zakopano u podsvijesti. Samo je bilo pitanje kako doprijeti do toga, i jesam li bila spremna?

Stajala sam uza zid naslonjena gledajući Toreta preko prostorije dok sam se igrala s čašom šampanjca. Toreto je u tom trenutku podignuo svoj pogled prema meni, ali ja sam svoj spustila natrag na čašu. Toliko toga mi je prolazilo glavom, još nisam ni zagrebala površinu.

Vidjela sam kako je netko stao ispred mene i podignula sam pogled, bio je to Toreto, "Što te pati?" upitao je zabrinuo i još mi se više primaknuo dok nije stajao do mene naslonjen na zid.

Duboko sam izdahnula i primjetio je moju napetost od početka večeri, "Osjećam se tako zagušljivo ovdje među svima. Očito je da ovdje nitko ne želi da budem, nije moje mjesto ovdje."

Njegove oči su se raširile na moj ispad, ali tako sam se osjećala, nisam mogla protiv toga, "Anabelle, nije bitno što drugi žele, bitno je što ja želim. Osobno ja želim da si ovdje do mene cijelu večer, ali imam osjećaj kao da ti to ne želiš."

"Nije bitno što ja želim, bitno je što kraljica želi, a trenutno nisam na njenoj dobroj strani. Sumnjam da ću ikada biti." , otpila sam gutljaj iz čaše i pogledala u Toreta.

"Ne trebaš se uopće zamarati s njezinim mišljenjem."

"Trebam. Ona je kraljica, a to se ovdje shvaća ozbiljno za razliku od ljudskoga svijeta gdje imamo političare."

"Nisu naši svjetovi toliko drugačiji. Ti imaš dobro od oba svijeta, to je dar."

"Sumnjam da je dar nešto za što uopće nisam znala svoj cijeli život, i da je dar što mi je neko stvorenje za koje nisam znala da postoji, ubilo roditelje." , osjetila sam kako me grlo peče od nadolazećih suza. Ovo je još bila teška tema za razgovor.

"Dođi." , uzeo je moju ruku u svoju i isprepleo nam prste. Odgurnuo se od zida i izveo nas van na terasu.

Osjetila sam olakšanje kada je lagani vjetrić našao svoj put prema meni. Bila je vedra noć, zvijezde i mjesec su bili u svome punom sjaju. Ovdje je bilo puno ugodnije nego unutri.

Pogledala sam dolje u svoju ruku i vidjela da ju Toreto još nije pustio, pogledala sam u njega, ali on je već gledao u mene. Gledali smo se oči u oči i nijedno od nas nije skrenulo pogled ni na trenutak.

Podignuo je svoju slobodnu ruku i njome obujmio moj obraz, "Anabelle, ja--"

Čuli smo kako je netko pročistio grlo iza nas i izbacio nas iz trenutka koji smo upravo imali. Odvojili smo poglede jedno od drugog i usmjerili ih na djevojku.
Imala je dugu bijelu kosu i smeđe oči koje su odavale jaki kontrast, nije mi nimalo izgledala poznato.

Nakon nekog vremena međusobnog promatranja progovorila je, "Ispričavam se, čast mi Vas je upoznati prinče Toreto. Zovem se Amelia, moja majka je ponudila Vašoj majci moju ruku u braku."