Tračak svjetlosti

Četrdeset osmo poglavlje

Toreto je odlučio da noćas samo on i ja ostanemo ovdje sami. U kućici usred šume.

Sami.

Na samu pomisao toga dolazio mi je ogroman osmijeh na lice i krv u obraze. To je rezultiralo mojim konstantnim crvenilom u obrazima.
Amelia je upravo uzimala svoje stvari i spremala se da pođe prije mraka.

Prije nego što je izašla kroz vrata okrenula se prema nama, "Anabelle, kada se vratim to će biti da te Toreto i ja odvedemo da napokon upoznaš svoje roditelje. Sada samo moramo pokušati otkriti tko je stajao iza svega toga, da ne bi opet pokušao nešto slično."

Pogledala sam u Toreta koji je gledao u Ameliu i kimnuo glavom, "Prvo moramo otkriti tko je bio upleten i tko sve zapravo zna da si princeza."

"Tako je, sada idem ja polako. Moram se vratiti u dvorac, vjerujem da moji roditelji već misle gdje sam. Toreto jesi siguran da želiš ovdje ostati cijelu noć?"

Okrenuo se i pogledao u mene. Bio je to najslađi pogled koji sam ikada vidjela. Pogled je sam po sebi govorio puno toga. Osim brige bilo je i pažnje, bilo je veoma puno emocija isprepleteno u ta dva oka, "Siguran sam. Ne želim ju ostaviti samu, a ne želim ju još vratiti natrag u dvorac. Trenutno je najsigurnija sa mnom."

Amelia je usmjerila svoj pogled na mene kao da čeka moje odobravanje da i ja tako smatram. Kimnula sam glavom na što se ona nasmijala i izašla kroz vrata. Toreto je odmah zaključao vrata iza nje i provjerio sve prozore jesu li dobro zatvoreni.

Vatra u kaminu je bila naložena kako se ne bi smrznuli noćaš, zbog blizine rijeka i potoka bilo je prohladno.
Sjela sam na kauč blizu kamina i protrljala ruke kako bi ih malo zagrijala. Bila sam užasno zimogrozna, nisam nikako voljela da je čak imalo hladnije. Odma bi se htjela u deku zamotati, i to ne jednu nego njih puno.

"Hladno ti je?" upitao me sjedajući do mene.

Okrenula sam se prema njemu i pogledala ga. Primjetila sam male podočnjake ispod očiju, još uvijek je bio obućen u odjeću s bala. Nije se ni trudio presvući ni dotjerati natrag. Izgledao je kao da nije ni oka sklopio. Što je vrlo lako bilo moguće, i za to sam ja bila kriva.

"Žao mi je." , odjednom mi je misao izletjela. Toreto me čudno pogledao kao da ne zna o čemu pričam.

"Zbog čega ti je žao?"

Progutala sam slinu jer nisam znala kako početi, "A znaš..zbog ovoga...ne zbog ovoga što smo sada ovdje sami. Nego zbog onoga što se dogodilo prije da smo ovdje sami sada."

Gledao me je kao da sam upravo sada pala s marsa. Čak nije ni trepnuo što me je zabrinjavalo.

"I dalje ne razumijem što hoćeš reći. Jednostavno reci direktno što misliš." , mali osmijeh mu je titrao u kutu usana i znala sam da shvaća što hoću reći. Samo želi da to direktno sročim u rečenice.

"Vidim da se smiješ. Sada neću reći! I znaš dobro i sam što sam mislila reći!"

Toreto se nagnuo prema meni i gledao me direktno u oči, "Zar si mislila da mi nije bilo stalo kada si samo tako nestala s bala?"

Ostala sam bez riječi, nisam mislila da bi mu to toliko smetalo. I dalje nisam imala osjećaj da pripadam u njegov svijet. Još uvijek sam se smatrala običnom osobom. Nisam sam uopće smatrala vilom. Sve informacije što sam više saznavala su me samo zbrkale i poljuljale moja vjerovanja.

"Ja...ovaj...." , ušutila sam jer me je Toreto poljubio.

Poljubio me je snažno, kao da je poljubcem govorio sve što riječima nije mogao. Jezikom mi je prešao preko donje usne tražeci ulaz, lagano sam razdvojila usne kako bi mogao ući. Osjećala sam njegovu dominantnost u ovoj situaciji, zagrizao mi je donju usnu i nježno ju pustio. Poljubio mi je vrh nosa i spojio nam čela. Oboje smo još pokušali uhvatiti zraka nakon poljubca.
Zapravo je Toreto bio moj prvi poljubac ikada.

Kada sam došla do zraka obratila sam mu se, "Mislim da mi je ovo sada reklo sve što me je trebalo zanimati, a čak mislim i da si odao malo više."

Nije ni odgovorio nego me je opet poljubio.