Tračak svjetlosti

Dvadeset deveto poglavlje - BONUS

Posvećujem ovo poglavlje Glorija_Gigi za koju sam primjetila da je veoma aktivno glasala za sva objavljena poglavlja dosada.

Ovim putem ti se zahvaljujem, i odsad najaktivniji čitači i komentari dobivaju posvećena poglavlja.

■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■■

Toretov POV

Noćas nisam mogao zaspati, ležao sam u krevetu gledajući u strop, nisam imao ni volje da zaspim. Previše toga mi se motalo po glavi, još pismo koje je došlo od druge kraljevske obitelji me totalno ostavilo u šoku. Da dođe do toga da vlastita majka me želi požuriti u brak. Do nedavno je smatrala da sam još premlad, ali sada odjednom je njezino mišljenje se promijenilo. Drastično.

Glasno sam uzdahnuo i zatvorio oči na par sekundi, Anabelle se još nije probudila. Nasal nije ni znao što se točno događa s njom sada. Svaki dan ju je provjeravao, ali kako je sve više dana prolazilo češće je vršio preglede. Nije htio da mu išta promakne ako se stanje pogorša.
Pokušao sam što manje razmišljati o tome, no što sam sve više pokušavao to bi i više razmišljao o njoj. Misli su mi nesvjesno na bilošto odlutale prema njoj. Iako je nisam poznavao dugo polako mi se zavlačila pod kožu, nesvjesno. Nisam toga ni bio svjestan sve do sada. Odkako sam je prvi puta upoznao na zabavi znao sam da je posebna, ali nisam znao na koji način. Iskreno i dalje ne znam. Samo želim da se probudi i da sve bude u redu.

Dao sam naredbe da se u cijelom kraljevstvu napravi popis koji će se sastojati od ljudi koji su sposobni za ovako što. Najviše me je zanimalo kako je ta osoba uspjela doći u kraljevski vrt bez da ju je itko spazio. Stražari su trebali biti vani bez obzira, i još po noći je zaštita bila pojačana od atentata na balu. Moja obitelj je poduzela sve moguće mjere sigurnosti i zaposlila još stražara, bio sam zahvalan na tome jer nitko od nas nije htio da se takvo što opet ponovi. Sada sam ja poduzimao mjere opreza za Anabelle i nisam htio da ju izgubim. Gubio sam se polako sam u svojim mislima, više nisam bio siguran ni u što.

Sve je vodilo Anabelle, sve je bilo o njoj, u vezi nje, oko nje, za nju.

Nesvjesno sam se nasmijao pri pomisli na nju.
Još se sjećam zabave na kojoj smo se upoznali, tako je izgledala izgubljeno tada. Ta noć mi je ostala urezana u pamćenje, mislim da ju nikada neću zaboraviti. Bila je prelijepa tada, kada smo izlazili van do kućice mjesečina koja joj je padala na lice ju je činila još ljepšom, ako je to bilo moguće. I ovako je bila prelijepa.

Nisi normalan.

Zatvorio sam ponovno oči i sada ih držao zatvorene na duže vrijeme pokušavajući se vratiti natrag u tu večer.

Čuo sam otvaranje vrata i brze kucnjeve, "Prinče! Požurite u Anabellinu sobu probudila se je, i tražila je Vas odmah." , nisam ni razmišljao nego sam se odmah ustao i brzim koracima prošao pokraj Nasala dobacujući mu osmijeh i jedno 'hvala'. Nisam se zaustavljao niti usporavao dok nisam došao ispred vrata od njezine sobe. Duboko sam udahnuo i s jednim kucnjem otvorio ih ostavljajući dovoljno prostora da prvo samo škiljnem unutra. Ležala je na krevetu zatvorenih očiju, odškrinuo sam još viš vrata kako bi mogao ući i odmah ih zatvorio za sobom nakon.

Sjeo sam na stolicu do kreveta kada je otvorila oči i pogledala me, "Toreto." , rekla je tiho. Kako mi je samo falio njezin glas.

"Tu sam Anabelle." , ispružio sam svoju ruku i stavio preko njezine. Nakon par sekundi uhvatila je moju ruku najsnažnije što je mogla u svojemu stanju, a to nije bilo mnogo.

Izgledala je tako iscrpljeno, jedva je držala svoje oči otvorene gledajući u mene. I dalje je bila blijeda, ali boja joj se polako počela vraćati.

"Želim te nešto zamoliti." , zatvorila je oči na trenutak i onda ih ponovno otvorila gledajući me.

"Bilošto." , stvarno sam i mislio to.

"Ostani sa mnom večeras ovdje, ne želim biti sama."