Tračak svjetlosti

Četrdeset treće poglavlje

Glasovi i sjećanja u mojoj glavi su bili tako stvarni. Nisam mogla pobjeći od njih, već sam osjećala kako mi se staklo koje je bilo u sitnim krhotinama po podu pozabijalo u koljena. Ta bol nije bila ni ravna psihičkoj boli koju sam svo vrijeme proživljavala.

Sve je ostavljalo ožiljke na meni, svaka gesta, riječ, djelo. Samo drugi nisu toga bili svjesni. Nikada drugi nisu bili svjesni da kako se odnose prema drugim osobama da one to duboko shvaćaju. Da i one imaju osjećaje i da ih je veoma lako povrijediti. Više nisam ni bila sigurna kako sam uspjela većinu toga progutati i pogurnuti u tamne kuteve svojega bića. Kada bi reagirala na sve što se dogodilo imala bi već odavno psihički slom, ali morala sam ostati jaka. Zbog nikoga drugoga nego same sebe.

Same sebe.

Da, bila sam sama prepuštena sebi sada. Nije više bilo Toreta uz mene. Njegova majka je bila u pravu ne pripadam tamo. Ne pripadam ni ovdje, iako se osjećam kao kod kuće, to nije moj dom. Nigdje nije bio moj pravi dom.

Podignula sam glavu gore i obrisala suze sa svojega lica, još uvijek sam klečala na podu punom stakla, ali nisam osjetila bol.
Polako sam se ustala s poda i otepla staklo s nogu, na nekim mjestima sam se zarezala i krvarilo je, ali sada me nije bilo briga za to. Više mi nije bilo stalo do ničega.
Kako je vjetar zapuhao propuh je protrčao po kući i donio mi papir.

Sagnula sam se i podignula ga, to je bio onaj policijski papir na kojem su i dalje tražili mene da saznaju što se dogodilo mojim roditeljima. Izgledao je novije sada i vjerojatno još nisu odustajali od potrage. Čak mi je u glavu došlo da odem do policijske stanice i da se predam, da im ispričam sve, ali ne bi mi povjerovali nego bi me strpali u ludnicu.

Nije baš bilo da sam im mogla doći "Dobar dan ja sam Anabelle. Djevojka koju tražite već duže vremena oko smrti njezina oba roditelja. Da Vam iskreno kažem ni ja još ne znam tko ili što mi je ubilo roditelje, ali znate spasio me je vilinski princ Toreto i odveo u svoju zemlju. Tamo Vam žive prave vile i znate li koliko ih ima? Ne bi mi vjerovali!" nakon to ga bi sigurno završila u ludnici, uz malo sreće samo razgovor s psihologom jer bi se nadali da je to samo trauma vezana uz smrt bližnjih osoba. Samo kakve li sam ja sreće prije bi završila u ludnici.

Otpuhnula sam ljutito pramen s lica i zataknula ga iza uha. Ogledala sam još jednom po kući i uspomene iz djetinjastva su mi samo navirale.
Sjetila sam se kada sam trčala oko stolića u dnevnom boravku i pala preko igračke, sjetila sam kada sam skakala po kauču i proplala kroz njega. Imala sam tako puno uspomena ovdje, ali više osjećaj nije bio isti. Nešto se je promijenilo.

Ti si se promijenila.

To nije istina, ista sam kakva sam oduvijek bila. Ništa u vezi mene se nije promijenilo.

Sve se u vezi tebe promijenilo. Ti nisi čovjek, ti si vila. Ne pripadaš ovdje.

Ne pripadam nigdje! Apsolutno nigdje! Nigdje nije bilo mjesta za mene, sigurnog utoćišta za moje misli. Ništa. 

Čula sam škripanje parketa iza sebe kao da netko hoda. Netko koga očito nije bilo briga čujem li ga ili ne.
Polako sam se okrenula u smjeru odakle je zvuk dolazio.

Imala sam osjećaj kao da mi je netko izbio sav zrak iz pluća, "Amelia? Što ti radiš ovdje? Kako si me pronašla? Kako si znala?"

Izraz lica koji je nosila je bio veoma ozbiljan i zbog toga mi se svaka dlaka na tijelu naježila, "Moram ti nešto važno reći. Znaš sva ona pitanja što ti se vrte po glavi?" stala je i pogledala u mene, kimnula sam glavom jer znala sam o čemu priča, "Mislim da imam odgovore na njih. I još mnogo više."