Tračak svjetlosti

Deveto poglavlje

PING
PING
PING
PING
PING
PING
PING
PING

Zvuk dobivenih poruka na mobitelu me je probudio, izgleda da sam zaboravila jučer postaviti alarm za ujutro.

Otključala sam mobitel i trebalo mi je nekoliko sekundi da mi se oči priviknu na svjetlost, koja je bila smanjena do kraja. Meni je i dalje bila prejaka.

"BUDI SE DOLAZIM ZA 10 MINUTA!"

"JOS 5 MINUTA!"

"BOLJE TI JE DA SE SPREMAŠ!"

"AN?"

"NA PRILAZU SAM TI!"

"GDJE SI?????"

"IMAS 5 MINUTA DA SE DOVUČEŠ DO AUTA!!!!"

Trebalo je par sekundi da me realizacija udari, brzo sam otipkala poruku 'evo' i ustala se iz kreveta. U žurbi sam se obukla, obavila cijelu jutarnju rutinu, uzela torbu i mobitel, obula tenisice.

"IDEM U ŠKOLU VIDIMO SE POSLIJE!" viknula sam prije nego što sam izašla iz kuće i krenula trčati prema Roseinom autu.

Čim sam ušla u auto odmah sam vidjela da je bila ljuta što sam zaspala.

"Zamolila sam te samo jednu stvar, a to je bilo da ne zaspiš." , pokrenula je auto i izašla s prilaza.

"Bila je jako teška stvar." , rekla sam tiho.

"Samo se poveži." , odmah sam napravila što je rekla i bila tiha ostatak vožnje.

×××××××

Školska godina je službeno bila gotova i ljeto je počelo.
Čim sam izašla van iz škole s Rose odmah sam osjetila topli povjetarac i toplinu koju je pružalo sunce. Tako mi je nedostajalo ljeto.

"Mislim da će ovo biti dobro ljeto." , rekla je Rose do mene stavljajući svoje sunčane naočale.

"Po čemu to već možeš znati? Ljeto još nije ni počelo kako treba." , pogledala sam u nju, ali joj nisam mogla vidjeti oči zbog naočala. Ipak naočale s mačkastim okvirom su joj jako pristajale uz oblik lica. Koji je bio pomalo okrugao uz maleni nosić, koji se činio kao centar lica.

"Predosjećaj." , odgovorila je i krenula prema auto preko parkirališta, "Želiš li odmah kući ili negdje drugdje?"

"Što si imala u planu?" odmah se nasmijala, i to je bio onaj njezini poznati osmijeh koji je značio da ću zažaliti što sam pitala.

"Samo uđi u auto i vidjeti ćeš kada dođemo." , otključala je auto i sjeli smo unutra.

Vožnja je trajala desetak minuta, nisam uopće poznavala ovaj dio grada. Nisam zapravo ni nikada prije bila ovdje, tom cestom je rijetko tko išao nakon izgradnje nove glavne ceste. Jednostavno nije bilo potrebe za njom više.

"Jesmo li blizu?" protegnula sam se u sjedalu i naslonila natrag.

"Još malo dalje." , držala je svoje oči na cesti.

Nakon par minuta je skrenula desno na neki blatnjavi putić i ugasila auto, "Stigli smo."

"Ovdje?" bili smo na početku šume koja se protezala užasno puno ovim dijelom grada.

"Ima još malo hodanja kroz šumu, ali isplati se zbog pogleda." , krenula je ona prva i ja za njom. Bilo je mirno u šumi, čuo se cvrkut ptica i pokoja ptica je proletila iznad nas. Lišće je bacalo sjenu na put i bilo je malo hladnije ovdje zbog svog drveća.

Nakon par metara je skrenula desno i stala pred neka dva velika grma, "Ovdje sam slučajno jednom kao mala završila kada sam se izgubila u šumi, također ovdje nekada dolazim kada trebam razmišljati."

Razgrnula je grmlje i pustila me da prođem prva, nekoliko sekundi sam stajala, ali sam prošla i ona je odmah došla iza mene.

Bilo je par panjeva u krug i ograda koja je bila štila od toga da se padne preko litice. Pogled je uistinu odavde bio predivan, mogao se vidjeti cijeli grad.
Sjela sam na panj i uživala u pogledu.

"Prelijepo zar ne?" sjela je na panj nasuprot mene i usmjerila svoj pogled prema gradu.

"Ako je sada ovako lijepo sve se bojim kako izgleda kada padne mrak. Mora da je još deset puta ljepše." , nisam mogla pomaknuti svoj pogled i čula Rose kako se nasmijala do mene.

"Vjeruj mi po mraku je još ljepše." , udahnula je duboko, "Jedino ti znaš za ovo mjesto, ali nisam ti odmah rekla jer sam se bojala ovo s nekim podjeliti."

Maknula sam pogled s grada i usmjerila ga na Rose, "Zašto si se bojala?"

"Mislila sam da ćeš krivo shvatiti. Da trčim po šumi kada mi je dosadno, ili da plesom prizivam kišu." , obje smo se nasmijale.

"Bez brige sviđa mi se ovdje." , uputila sam joj topli osmijeh koji mi je uzvratila.