Tračak svjetlosti

Dvadeset drugo poglavlje

Probudila sam se usred noći zbog jake grmljavine, grane su nemilosrdno grebale po staklima od prozora. Ovo nije bila jedna od vedrih noći, bilo je totalno pomračenje, nijedna zvijezda se nije mogla promoliti malo i pokazati svoj sjaj.

Sjela sam u krevetu i prošla si prstima kroz zameljanu kosu od barem malo sklopljena oka. Više nije toliko se čula grmljavina kolko se čulo puhanje vjetra.

Nenadano mi je zakruljio stomak, nasmijala sam se sama sebi. Nisam ni večerala nakon našega povratka u dvorac, samo sam odmah otišla ravno u svoju sobu. Ne znam ni kako je Toreto prošao na vijeću, i što je odlučeno.
Pogledala sam na sat koji mi je bio do kreveta, bilo je tri ujutro, prekasno je da ga sada budim.
Ustala sam iz kreveta i uzela svileni ružičasti ogrtač sa stolice, pri izlasku iz sobe sam zavezala ga.

U hodniku je bilo tiho, svjeće su osvjetljavale zidove i nekako je bilo opuštajuće. Već sam i bila zaboravila kakav je osjećaj kada si zapališ svijeću, jer kod nas je sve elektronika preuzela. Uzela sam jednu svijeću sa sobom.
Tiho sam se spustila niz stepenice i skrenula za kuhinju, ostavila sam svijeću na pultu dok sam si tražila po ormarićima nešto za jesti.
Kada sam otvorila jedan od gornjih pronašla sam si ukrasne tanjure s listovima unutar njih, izvadila sam jedan i odložila na pult dok sam i dalje bila u potrazi za hranom.
Pregledala sam sve ormariće i nisam uspjela pronaći ništa jestivo, gdje su samo mogli sakriti hranu?

Netko je pročistio grlo iza mene na što sam poskočila i okrenula se prema izvoru zvuka.
Vidjela sam mušku figuru u mraku naslonjenu na okvir od vrata, uzela sam svjeću i podignula ju kako bih vidjela jasnije.

Bio je Toreto, malo je zaškiljio kada mu je svjetlost došla do očiju, "Ogladnila usred noći ili nisi mogla spavati pa tražiš razonodu?"

Spustila sam svijeću natrag na pult i prekrižila si ruke preko prsa, "Oboje iskreno. Pokušala sam ovdje pronaći hranu, ali jedino što sam uspjela naći je tanjur s ukrasnim lišćem."

Tiho se nasmijao i došao do pulta da uzme tanjur, "Moja mama obožava ove tanjure, vjeruj mi ne želiš ih koristiti. Naći ćemo druge bez problema."

"Ali, pretražila sam sve i nisam našla ništa drugo ovdje, a kuhinja je ogromna ako smijem primjetiti." , pokušala sam gestama s rukama pobliže objasniti svoju frustriranost zbog manjka hrane.

Otvorio je ormarić u kojemu sam našla tanjur i odložio ga natrag na njegovo mjesto, "Znaš da imamo posebno mjesto gdje držimo pribor, a gdje hranu? Ipak je ovo dvorac, imamo sobu za sobu doslovno." , oboje smo se nasmijali što smo tiše mogli. Nije nam trebalo sada da probudimo pola dvorca.

"Ako je to slučaj, jesi siguran da mi želiš pokazati sobu punu hrane? Jer znaš ono poslije ću znati i sama doći do tamo, a ako bude nedostajalo hrane nisam kriva."

"Mislim da ću moći podnjeti tu opasnost. Dođi." , zaputio se van kuhinje, uzela sam natrag k sebi svijeću i krenula za njim.

Poveo me kroz jos jedan hodnik na donjem dijelu dvorca do kraja, kada je otvorio vrata i upalio svjetlo našli smo se u izobilju hrane na policama. Skoro mi je svijeća ispala, a od sreće mi je još više zakruljio stomak.

"Što smijem uzeti?" upitala sam gledajući po policama. Bilo je voća, povrća, mesa, nisam znala gdje početi.

Naslonio se na zid do mene i prekrižio si ruke na prsima, "Što god želiš uzmi i odnesemo natrag u kuhinju, ako treba kuhati ili peći."

Osjetila sam kako su mi se zjenice raširile kao vjeverici kada po prvi puta nađe lješnjak. I to sama.

"U tom slučaju pripremi se, da se vratiš punim rukama."