Tračak svjetlosti

Deseto poglavlje

Ostale smo do zalaska sunca tamo još i zatim me je Rose dovezla doma.

"Imam nešto od novosti za onoga dečka što bih ti trebala reći." , rekla je prije nego što sam krenula otvoriti vrata.

"Slušam."

"James je rekao da može biti njegov polubrat, njegova majka se udala za drugog čovjeka nakon što je njegov otac preminuo."

"To bi već imalo smisla. Jel zna James gdje je on sada ili ima nekakve ideje?"

"Ne zna, nakon što se njegov tata udao za Jamesovu majku on je ostao sa svojom pravom majkom, a James ne zna gdje je ona."

Sada je već imalo smisla. James ne bi znao za njega jer ga vjerojatno nije dugo vidio, i sada ne zna kako on izgleda.

"Barem smo nešto saznale." , rekla sam.

"Bolje išta nego ništa."

"Idem ja sada pa se čujemo." , otvorila sam vrata i izašla iz auta. Mahnula sam Rose dok je izlazila s prilaza i sačekala sam dok ona ode prije nego što uđem u kuću.

Svjetla su bila ugašena, a inače bi uvijek mama ostavila ih upaljena da vidim gdje stajem kada ulazim u kuću.
Krenula sam staviti ključ u bravu da otključam vrata kada su se ona sama otvorila, bila su cijelo vrijeme otključana. Polako sam ih otvorila i malenim koracima ulazila u kuću, izvadila sam mobitel iz džepa i upalila bljeskalicu. Bilo je stakla po podu koje se lomilo pod mojim nogama, na nekim dijelovima je bilo krvi. Krenula sam vrisnuti, ali sam si brzo stavila ruku preko usta, tko god je ovo napravio mogao je još uvijek biti ovdje. Otišla sam tihim koracima do kuhinje i iz ladice izvadila mamin veliki nož, mogla sam ga iskoristiti za samoobranu.
Odlučila sam pratiti tragove krvi koji su vodili stubama gore na kat. Krenula sam se penjati stepenicama što sam tiše mogla, pokušavajući izbjegavati mjesta na kojima škripe.

"Mama? Tata?" tiho sam viknula, ali nije bilo odgovora. Osjećala sam se prestrašeno zbog svih scenarija koji su mi prolazili glavom. Svi su upućivali na onaj najogori, molila sam Boga da samo nije to.

Krv je vodila do vrata moje sobe koja su bila zatvorena. Duboko sam udahnula prije nego što sam krenula lagano odškrinuti vrata, ali sam odmah stala zbog zvuka koraka koji je dolazio sa donjeg kata. Sakrila sam se iza zida gledajući dolje sve dok iz sjene nije izašo čovjek s kaputom i kapuljačom na glavi. Nosio je visoke čizme i samostrel, sve strelice je držao u kožnoj torbi koja mu je išla preko ramena. Kretao se tako oprezno i lagano da sam jedva čula pucanje stakla ispod njegovih koraka.
Otvorila su se vrata moje sobe i izletilo je neko čudovište van, odmah je krenulo na mene i vrisnula sam. Uzelo me je za vrat i podignulo od poda, osjetila sam kako mi pritišće grkljan svojim ogromnim rukama. Počele su mi dolaziti crne točne na oči kada je odjednom strelica zavrsila u desnom oku od čudovišta odmah me je bacilo na drugi kraj hodnika i udarila sam leđima o zid. Nož mi je ispao iz ruku dok je čudovište zateturalo unatrag vadeći strelicu iz oka uz glasan urlik koji je probijao uši.
Slika mi je bila mutna, ali vidjela sam kako je čudovište opet krenulo prema meni, pokušavala sam dohvatiti svoj nož koji mi je ispao pri udaru o zid.
Par strelica je još pogodilo čudovište i ono je zateturalo unatrag, okrenulo se prema smjeru odakle su one dolazile i spremalo se krenuti na tog covjeka, dohvatila sam nož i bacila ga na čudovište. Pogodilo je njegovo lijevo oko, sada više nije mogao nikako vidjeti. Urlik je bio još glasniji nego prije, preostali prozori su popucali i staklo se raspršilo, brzo sam stavila ruke preko svoje glave dok su krhotine padale po meni. Osjetila sam kako me je par njih razrezalo i kako se jedan veliki komad zabo mi u leđa.
Čudovište se srušilo mrtvo uz glasan udar pri padu na pod.

Čovjek s kapuljačom je brzo dotrčao stepenicama gore do mene, čučnuo je dolje, "Nemoj se micati dok ti ne izvadim taj komad stakla iz leđa. Bolit će jako."

Kimnula sam glavom i zagrizla si donju usnu, osjetila sam toplinu njegovih prstiju kroz svoju majicu.

"Spremna?" upitao je prije nego što je uhvatio staklo da ga izvuče van.

Kimnula sam glavom. Brzim potezom je izvukao staklo van iz mojih leda i odložio ga dolje. Vrisnula sam od boli koja je prošla mojim tijelom.

"Jel možeš lagano sjesti da te podignem?" kimnula sam glavom i jako polako se postavila u sjedeći položaj.

Sagnuo se dolje i podignuo me, pri tomu mu je spala kapuljača i ugledala sam mu lice. Odmah sam ostala bez teksta.

Nasmijao se, "Rekao sam ti da ćemo se ponovno sresti. Zovem se Toreto."

Nakon toga od gubitka krvi me je tama uzela.