Tračak svjetlosti

Dvadeset šesto poglavlje - BONUS

Toretov POV.

Ustao sam se iz kreveta jer nisam mogao spavati, bilo je negdje iza ponoći. Cijeli dvorac je bio obavijen veom tišine.
Protrljao sam svoje oči i odlučio se malo prošetati po dvorcu u nadi da ću poslije zaspati. Nastavio sam hodnikom dolje do Anabelline sobe da vidim jel možda budna. Tiho sam odškrinuo vrata dovoljno da mogu pogledati unutra, njezin krevet je bio prazan. Otvorio sam vrata do kraja i ušao, samo su bile plahte na krevetu, položio sam ruku na njih. Još su bile tople, znači da nije mogla daleko otići.

''Anabelle?" tiho sam povikao da ne podižem uzbunu u dvorcu dok ne saznam gdje je.

Nije bilo odgovora.

Pogledao sam po sobi, nije je nigdje bilo. Sjeo sam na krevet i mislio gdje bi mogla otići, nije znala uopće mjesta ovdje, a i sumnjam da bi sama negdje otišla. Ustao sam se i otvorio vrata balkona da mogu izaći na njega, gledao sam uokolo po dvorištu od dvorca dok nisam ugledao siluetu kako leži dolje kod fontane.
Nisam ni mislio nego sam odmah užurbanim koracima krenuo prema vratima za vrt. Istrčao sam van dok su vlasi hladne trave me škakljale po tabanima.
Kleknuo sam na koljena iznad siluete, bila je to Anabelle.

Obujmio sam njezino lice svojim dlanovima, bila je tako hladna, "Anabelle? Čuješ li me?" , primaknuo sam joj se kako bi njezina glava mi bila u krilu, "Reci nešto! Anabelle?!"

Spustio sam glavu kako bi čuo jel diše, trebalo je par sekundi da shvatim da nije disala, preuzela me je panika sada.

"Stražari!" proderao sam se.
Par sekundi je prošlo dok tri stražara nisu dotrčala prema meni.

"Što je bilo prinče?" jedan je zabrinuto zapitao dok su druga dva gledali u Anabelle koja je ležala na podu. Nepomično.

"Ne diše, a ne znam kako je dospjela ovdje. Zovite Nasala neka dođe u dvorac što brže moguće, vjerujem da još nije mrtva." , ustao sam se i uzeo Anabelle u naručje dok je jedan od stražara otrčao na sveučilište po Nasala. Druga dva su ostala uz mene i pomogla mi unjeti Anabelle gore do moje sobe bez pobuđivanja sumnje u dvorcu.

Nasal i stražar su se vratili u roku od par minuta, a Nasal je uz sebe ponio kovčeg.

Odmah je otrčao do nje otvarajući kovčeg, "Prije koliko si ju pronašao ovakvu?"

"Možda nekih 10 minuta. Što joj je?"

Izvadio je bočicu s plavom tekućinom, crvenom i žutom. Sve ih je pomješao u posebnu epruvetu, "Podigni joj glavu da joj mogu ovo sipati u usta, mora to popiti."

Odlučio sam ne upitati nego odmah reagirati, sjeo sam ne krevet i postavio ju u poluležeci položaj otvarajući joj usta dok je Nasal isipao tekućinu.

Jedino što nam je sada bilo preostalo je čekanje i nadanje.

"Što joj je Nasal? Nisi mi bio rekao." , prelazio sam sam joj lagano prstima preko lica dok sam ju gledao kako spava, nadao sam se samo da spava.

"Prinče, sjećate se eliksira koji su se prije par godina još učili na sveučilištu, ali su nakon što su počeli biti zloupotrebljavani na drugim vilama i bićima ukinuti?" spremao je sve bočice natrag u kovčeg istim redosljedom kako su i bile kada je došao.

"Da, sjećam se, ali kakve to sada ima veze s Anabelle?"

"Prinče, Anabelle je otrovana." , nakon što je to rekao imao sam osjećaj kao da gubim tlo pod nogama. Ti eliksiri su trebali puno vremena za spravljanje i bili su jako učinkoviti, tako je u ratu bilo poubijano skoro dobra polovica vilinskoga naroda.

"Jel ju možete spasiti?" imao sam osjećaj kao da će mi svakog trenutka iz krajička oka kapnuti suza.

"Srećom pozvali ste me na vrijeme, ali ne znam koliko dugo je eliksir rađen, samo znam da nije jak kao što bi trebao biti. Inače bi Anabelle već poplavila i tijelo bi joj odavno prestalo funkcionirati. Tko god da je ovo napravio nije bio dobar u tome. Predlažem prinče da ostanem u dvorcu u slučaju ako se nešto promijeni." , kimnuo sam glavom i Nasal je izašao iz sobe u pratnji stražara.

Kada smo ostali sami u sobi sve te suze koje su se bile nakupljale u krajičku oka su sada počele padati.