Tračak svjetlosti

Četrdeset deveto poglavlje - BONUS

Toretov POV

Probudio sam se prije nje. Oboje smo noćas zaspali na kauču. Mislim da nas je tiho pucketanje vatre prevarilo i nježno uljuljalo u san. Nije da sam se žalio, bilo mi je savršeno.

Još je spavala. Izgledala je tako prelijepo sada. Nježne zrake sunca su joj milovale lice dok je izgledala tako bezbrižno. Izgledala je kao da uopće nema briga, ali znao sam da nije tako. Sada kada je saznala većinu stvari u vezi svoje prošlosti i podrijetla, neće stati dok ne sazna sve. U ovo malo vremena što sam je upoznao znao sam da neće odustati. Neće odustati dok ne sazna sve što ju pati. Neće stati dok ne bude sve objašnjeno do zadnje točke.
Previše toga u životu su skrivali od nje. To je kad-tad trebalo isplivati na površinu. Onaj dan da je nisam upoznao ne vjerujem da bi smo sada bili u ovom položaju. Vjerojatno ne bi ni znao da ona postoji. Ne bi ni znao da je ona jedna od nas. Najviše od toga svega boli što ne bi znao nju kao osobu. Ne bi ju upoznao. Ne bi joj se približio.

Pored nje dobivao sam čudne osjećaje u sebi. Te osjećaje nikada prije nisam osjećao. Bili su veoma čudni zapravo, kada je ne bi vidio cijeli dan, što cijeli dan? Zapravo i pola dana, par minuta. Čak i sekundu, neću se lagati, nedostajala bi mi. Bilo bi mi čudno ne čuti njezin smijeh, ili način na koji zna nesvijesno zataknuti kosu iza svojega uha. Tako podsvijesno ona mi se zavukla pod kožu, nije ni sama bila svjesna utjecaja koji je imala na mene.
Onaj dan, kada je nestala poslije bala, to je bio najgori osjećaj ikada. Preplavila me je bol i otuđenost. Imao sam osjećaj da je jednim dijelom pobjegla zbog mene, ali znam da to nije istina sada. Pokazivala je da i ona prema meni ima neke osjećaje. Ne znam još točno kakve, ali ima ih.

Ona je moje uporište. Moje sidro.

Laknulo mi je kada sam saznao da je iz kraljevske obitelji. Još k tomu njezina sestra Amelia, koja mi je trebala biti žena, više ne moram ju uzeti kao svoju ženu. Moj brak je bio davno zapečačen s Anabelle. Dok je još bila mala i živjela sa svojim roditeljima, naš brak je već tada bio zapisan u budućnosti.
Kada je ona nestala nisu ga poništili, i sada nakon godina ona je opet ovdje i nastavlja se. Samo moramo otići u njezin dom i njezinim roditeljima reći da je živa. Zdrava. I najbitnije da je ovdje uz mene.

Uz mene. Gdje joj je i mjesto.

Prešao sam lagano palcem preko njezina obraza. Lagano se u snu nasmijala i još više mi se približila. Osjećao sam toplinu njezina tijela uz svoje. Zatvorio sam oči na trenutak, i zatim ih otvorio. Pogledao sam ju ponovno, ovo nije bio san i sada ona ne ide nigdje.

Odlučio sam da ću sam sebi obećati jednu stvar, da ju nikada neću više ostaviti samu. Ne bi si mogao to oprostit, točnije ikome ne bi mogao to oprostiti. Čak i da ima opravdani razlog teško bi prešao preko toga. Jednostavno ne.

Nasmiješio sam se gledajući ju, polako kako je sunce sve više i više izlazilo zrake sunca su počele obasjavati njezinu kosu. Pramenovi su joj bili razbacani posvuda, čudilo me kako se nije zapetljala u njima. Uhvatio sam jedan njezin pramen među prste i pomirišao ga, mirišala je na svježe jagode. Zatvorio sam oči i pokušao upamtiti što sam više mogao oko njezina mirisa. Kažu da miris voljene osobe nikada nije poslije isti kada ga se negdje osjeti. Sada ćemo vidjeti je li to istina.

Kada sam otvorio oči ugledao sam Anabelle kako gleda u mene s blagim osmijehom.

Nasmiješio sam se i pustio njezin pramen da padne natrag gdje je i bio, "Dobro jutro ljepotice, jesi li se naspavala?"

Polako je zijevnula i protegla se koliko je mogla, "Zapravo i jesam. Kada si se ti probudio?"

"Prije par minuta, ne brini." , prije sat vremena, i mislio sam o tebi diveći se tvojoj ljepoti, bio bi prikladniji odgovor.