Komplikovan (H.S. ff)

Poglavlje 66. -Sretna nova godina, ljubavi (sezona 2)

Trebalo mi je par sekundi da se priberem, a onda sam zaista vrisnula što sam glasnije mogla, a svi prisutni su utihnuli i okrenuli su se prema nama. On je djelovao iznenađeno na trenutak, a onda se osmjehnuo pogledavši me zabavljeno. Kao da je očekivao da uradim nešto ili da kažem nešto, ali ja to nisam mogla. Javio se stari strah u meni i nisam znala kako da ga otjeram sama.

''Isabella, zašto vičeš?'' upitala je mama, na sreću nam se pridruživši i bilo mi je jasno po njenom pogledu da će zahtjevati objašnjene prije ili kasnije.

''Valjda od šoka. Nakon toliko godina me ponovo vidjela, a i ja znam da sam dopadljiv, pa nisam iznenađen time da je toliko iznenadila činjenica da sam tu, ispred nje'', rekao je on smješkajući se samozadovoljno, a njegov pogled kao da je govorio: ''Zahvali mi kasnije''. Izvukao me iz neugodne situacije i sad sam mu dužna. Priznajem, lukavo je to odigrao.

Usne su mi se rastvorile dok sam ga u nevjerici posmatrala kako časka sa njom, dvoumeći se između toga da joj sve kažem ili da ga udarim i bježim, ali obzirom da su nam se pridružili i njegovi roditelji odustala sam od obije namjere. Iznad glave su mi letjeli upitnici i više mi apsolutno ništa nije bilo jasno, a kad su me pokušali podstaći na razgovor objasnivši mi ko je on, skoro sam pala u nesvijest.

Nathan?

Skoro sam se unesvjestila od šoka. U misli su mi došli svi lijepi doživljaji sa njim. Nisam mogla vjerovati da bi moj dobri i maleni Nathan to mogao uraditi ili biti u vezi sa Rose. Njemu su se uvijek sviđale mirne i povučene djevojke, a bio mi je najbolji prijatelj dok smo bili djeca pa i kasnije. Promatrala sam ga osjetivši tugu koja je zamjenila prvobitni strah i po njegovom pogledu sam znala da je shvatio da nešto nije uredu. Pitala sam se da li je uopšte znao da sam ja u pitanju kad je te noći odlučio da mi zagorča život ili mu ona to nije ni rekla. Primjetila sam da se dosta promjenio, a kako i ne bi kad je prošlo toliko godina od kad smo se zadnji put vidjeli. Sad je bio dosta viši od mene, kosa mu je bila smeđa i kovrđava, a lice malo i mršavo. Dok smo se družili nalikovao je na malenog bumbara s debeljuškastim obrazima i dugom kosom, a sad je sve to zamjenio odraslijom verzijom. Srce me boli za prošlošću i više bih voljela da je mi od njega ostala samo uspomena na ono kakav je bio nego da smo neplanski stvorili ovakva sjećanja.

''Šta nije uredu?'' pitao me kad su nam dali malo mira i kad su se konačno udaljili od nas. Trznula sam se na zvuk njegovog glasa koji je djelovao tako strano da sam poželjela pobjeći što dalje jer mi je ona noć ponovo došla u misli. To više nije bio moj Natan. To je bila osoba koju nisam poznavala i koje sam se bojala.

''Znaš ti šta nije uredu'', rekla sam pomalo ljutito, prekriživši ruke preko prsa i  nadajući se da ću grubim stavom barem malo prikriti strah koji se u meni pojavio.

''Šalio sam se pred tvojom majkom, ali nemoj misliti da nisam shvatio da nešto nije uredu.''

''Stvarno si bistar.'' odbrusila sam.

Okrenula mu leđa i odlučila sam da izađem vani kako bih uzela malo zraka jer mi je njegovo društvo poprilično smetalo. Zvuk lomljenja stakla, zvuk udaraca u vrata; sve je bilo tako svježe i stvarno se nisam željela prisjećati svega toga, ali njegovo lice je sve to vračalo k meni. Sve što sam ja svo ovo vrijeme pokušavala da zaboravim, njegova pojava je vratila. Nakon što sam zatvorila ulazna vrata shvatila sam da izlazak vani u haljinici nije bio najpametniji izbor. Snijeg je bio poprilično dubok, a hladan vjetar mi je šibao kožu kroz tanku tkaninu zbog čega sam se obgrlila rukama, nadajući se da će to da pomogne. Nije pomoglo. Odmah mi je postalo hladno i poželjela sam se vratiti unutra, ali nisam ga mogla vidjeti. Nisam znala kako da prođem, a da me ne primjeti. Gledala sam u nebo s kog su lagano sipile pahulje, a kad su se vrata iza mene otvorila nisam morala pogledati da bih znala ko je.