Komplikovan (H.S. ff)

Poglavlje 50. - U ovome nisi sama

Jasno je vidio šok na mom licu, a to mu je izmamilo osmijeh. Ne onaj podrugljivi osmijeh. Više onaj blagi, razumni, onaj koji odaje da mu je jasno da sam iznenađena do krajnjih granica i da me razumije u tome. Pogled mu je blag, oči usmjerene na mene, a disanje sporo i duboko. Kao da se oslobodio tereta pa sada diše punim plućima. Ja s druge strane nisam mogla biti mirna kao on. Nisam znala šta da mu kažem jer mi je ta riječ djelovala nestvarno. Ta malena riječ koja bi mogla značiti više nego što sam sebi željela priznati. Izgovorena tako da zvuči kao da me on želi. Mene. Na svaki način i na duže vrijeme.

''Mislim da mi se učinilo da si rekao da...'', započela sam izgubljeno, ali me je on prekinuo prije nego što sam završila pitanje.

''Nije ti se učinilo jer jesam rekao da te želim,Bella'', rekao je, zastao da uhvati dah, a onda je dodao – ''Želim da budeš moja.''

Izgubila sam riječi na to. Do maloprije mi je sve djelovalo nestvarno i čudno, a sada ne znam kako bih se ponašala jer mi sve postaje stvarnije. Njegove riječi djeluju stvarno. Ne mogu da vjerujem da me Harry upravo pita za vezu na neki način. Ne znam da li da budem sretna zbog toga ili da pobjegnem od njega. Izgubljena sam u mislima i ne mogu se odlučiti šta da uradim. I dalje mi se u glavi vrte svi događaji: Rose i ostali, Harryevo opijanje, naše svađanje, moji osjećaji i ona noć. Ona glupa noć koja mi se uvijek vrati u misli. Noć koju potajno želim ponovo doživjeti i zbog koje samu sebe nerviram užasno.

''Kako da vjerujem Harry kada si još prošlu noć bio sa Rose i ostalima i smijao mi se?'', upitala sam osjećajući se povrijeđeno. Nije mi ostao dužan na to.

''Kako ja mogu da vjerujem tebi nakon što sam te vidio da se ljubiš sa Louisom?'', upitao je, a ja sam slegnula ramenima jer nisam znala odgovor. ''Tako što ćemo naučiti da vjerujemo jedno drugome i zaboravit ćemo na prošlost.''

Njegove riječi su zvučale lijepo, ali teško se to moglo primjeniti. Dio mene mu i dalje nije vjerovao i nije mislio da će to samo tako otići preko noći samo zato što smo u vezi. Drugi dio mene je mislio da bi se to moglo desiti i da bi mi Harry mogao dokazati da mu mogu vjerovati. Nisam znala koji dio da poslušam.

Harry me je pitao da budem sa njim, svjesna sam toga da mi je stalo do njega i da imam emocije prema njemu i očigledno je da ni on nije ravnodušan, ali opet nisam sigurna. Kako da mu odgovorim, pitam se dok gledam u pod, a zapravo sam zarobljena u svojim mislima.

U jednu sam ruku zbunjena, a u drugu sretna i zabrinuta te u krajnjem slučaju zabrinuta. Ne vjerujem da sam sada kompetentna da donesem takvu odluku. Znala sam za postojeća osjećanja prema Harryu, znala sam da se neću moći boriti protiv toga i da će ona kad tad izaći na vidjelo, ali nisam očekivala da će Harry biti taj koji će napraviti prvi korak. Nisam očekivala da će mi išta od toga biti uzvračeno.

''Još od one noći znao sam da si za mene i glup sam što sam ikako čekao'', rekao je i dobro sam znala na koju noć misli. I on je se sjećao. Bila sam zapanjena tom činjenicom jer nije to spominjao niti je djelovalo da ga je interesovala, ali sada mi je bilo jasno koliko se stvari od tada promjenilo.

''Kakve veze ima ta noć sa bilo čim?'', upitala sam, suviše znatiželjno i zainteresovano.

''Tu noć sam odbijen, ali to mi je i trebalo kako bih konačno shvatio da si drugačija i vrijedna truda'', odgovorio je, a ja sam se zagledala u njegove oči. U njihove šarenice i zelenilo oko malenog crnog kruga u kom se vidjelo moje lice.

Osjećala sam toplinu iz njih. Kao da su me grijale. Podsjećale su me na ljeto, sunce i zelene livade preko kojih sam trčkarala bosa kao djevočica, osjećajući toplotu koju su trave upijale. Tada sam bila sigurna i mirna, kao i sada dok sam stojala uz njega. Ne znam zašto, ali u meni kao da se probudila ta ista djevojčica koja je tražila utjehu i sigurnost u njegovim očima kao što je tražila u prirodi koju je voljela.