Komplikovan (H.S. ff)

Poglavlje 7. - Možeš biti manje ljubazna dok me tjeraš od sebe

Glasno tras se prolomilo stanom kad je zatvorio vrata i ostavio me poprilično iznerviranu iza sebe. Pokušavala sam da shvatim kako da protumačim njegove posljednje riječi, ali jedino mi je padalo na pamet da to radi namjerno. Zašto bi me inače obavijestio da će ona doći ovamo?

Škrgučem zubima i lomim prste zamislivši da se pripremam da ga udarim i barem malo zadovoljim potrebu da ga povrijedim, a onda mi u misli dolazi njeno lice. Vjerovatno nije ništa bolja od njega jer da jeste ne bi trošila vrijeme skakučući uokolo za njim. Predomislila sam se. Voljela bih ih oboje udariti, ali najjače što mogu. To bi me barem na par trenutaka učinilo najsretnijom osobom na svijetu. Uredu, da budem iskrena, zadovoljila bih se i da ih barem nabijem nogom i ...

''Joj!'', uzviknem osjetivši bol u prstima desne noge. Nekako sam se uspjela saplesti i pasti, a desna noga se nalazila ispod mene i sada mi se bol širio iz kuka prema koljenu, a boljelo me je i stopalo.

Sjajno!

Čini se da mi je ovaj dan osuđen na propast otkako sam ga vidjela. Ispružam nogu ispod sebe i pokušam pomjerati prste, ali bole pri svakom, pa i najmanjem trzaju. Ne želim ni pomisliti o mogućnosti da sam sama sebi polomila prste, ali oštar bol upučuje da nešto nije uredu. Udarim rukom iznervirano o pod na koji sam se 'prostrla' prije par sekundi kad mi se noga izvrnula i pogledam uokolo mršteći se. Ovo sam zasigurno kažnjena jer sam rekla da ću ih nabiti nogom. Međutim, i dalje to želim i ne osjećam ni najmanji tračak krivice zbog toga.

''Jesi li se napušila ili šta?'' Čujem ga kako viče, a onda otvori vrata i pogleda prema meni krajnje zbunjeno.

''Šta radiš dole?'', upita.

''Provjeravam je li pod mehak.''

Prevrčemo očima oboje u isto vrijeme, a onda on počinje da nabraja, a ja dajem sve od sebe da se prisjetim kako da se namjerno onesvjestim jer mi užasno ide na živce, a ne mogu da se dignem s poda kako bih pobjegla od njega. Zatim se sjetim. Počinjem ubrzano da dišem što on ne primjeti jer je i dalje zauzet razgovorom sam sa sobom, a negdje nakon dvadesetog udisaja zadržim vazduh i naglo ustajem. Istog trenutka mi se zacrni pred očima i posrnem, potpuno sretna jer sam dalje od stola pa neću udariti glavom o rub i umrijeti. Posljednje čega se sjećam je to da me dvije ruke hvataju dok stvarnost ispred mene blijedi.

Kad otvorim oči u krevetu sam. Svom krevetu. Protegnem se i pogledam oko sebe te uočim nikog drugog do Harrya, do mene, na mom krevetu. Šta će on u mojoj sobi, upitam se i odmaknem se neprimjetno par centimetara jer je preblizu. Kad shvati da sam budna, za što mu nije trebalo dugo, pogleda me kao da sam počinila nešto neoprostivo. Prije toga sam na čas pomislila da je zabrinut, ali to je ubrzo nestalo tako da nisam sigurna jesam li to dobro vidjela.

''Šta se desilo?'', pitam. Polahko se sjećam svađe, pada, bola u nozi i njegovog popovanja. Sjećam se kako sam odlučila da ga se riješim tako što ću izgubiti svijest.

''Nakon što smo se posvađali otišao sam u sobu, ali ti si, očigledno, pronašla način da me vratiš. Našao sam te na podu, dražesnu kao i inače. Potom si pala u nesvjest'', pojasni. Htjela sam mu reći da se gubitkom svijesti ne dobiva amnezija, ali nisam željela da se posvađamo sad i ovdje.

Po prvi put otkako sam čula za metodu uspjela sam pasti u nesvjest. U školi smo toliko puta pokušavali, ali samo ih je par u tome uspjelo. Ja nisam bila jedna od njih. Barem ne do danas.

''Koliko sam bila u nesvjesti?'', pitam. Drugi su obično ostajali po par minuta, a onda smo ih dozivali i poljevali vodom dok ne bi došli svijesti.

''Oko par minuta'', reče. ''No onda si zaspala i spavala si četiri sata''

Sklopim oči i protrljam glavu. Jedina mana ovoga svega bila je ta što sam i dalje bila pospana. Sjetila sam se noge i pokušala sam pomjeriti prste. Dobra vijest je bila ta da mi prsti nisu bili slomljeni, barem koliko se meni činilo. Loša vijest je bila ta da me je korijen i dalje bolio, kao i noga uz kuk.