Komplikovan (H.S. ff)

Poglavlje 48. - Vidim da si našla način da se utješiš

Ne volim kad me ljudi vide kako plačem. Osjećam se tako ranjivo, tako maleno da samo želim da nestanem. Oduvijek sam bila takva. Još dok sam kao mala plakala uvijek sam se skrivala od svih kako me ne bi vidjeli. Čak i od svojih roditelja. Suze su za mene bile znak slabosti, a ja sam odbijala pomisao da sam slaba. Sada, međutim, nisam bila toliko zabrinuta oko toga što me on vidi ovakvu jer sam znala da sada izgedam baš onako kao što se osjećam a i umorila sam se od sakrivanja.

''Bella, šta se desilo?'', upitao me Louis kada shvati da brišem suze sa lica. Jasno mu je da nisam uredu. To se vidi na meni. Valjda mi je ispisano preko čitave face.

''Glupa sam'', kažem i šmrknem te duboko udahnem da se priberem. Louis otvori moja vrata kako bih mogla izaći što na poslijetku i uradim. Nema smisla sjediti unutra. Bijeg od svega mi neće pomoći.

''Šta je uradio?'' Njegovo pitanje dolazi iznenada, ali svjesna sam da zna da je Harry uzrok ovome. Ljut je. Vidi mu se to u tonu glasa i načinu na koji me je upitao, kao da želi da istuče Harrya. Ta pomisao mi se sada sviđa.

''Glupa sam jer sam pomislila da Harry može biti dobar i jer sam pomislila da mu je bar malo stalo do mene'', rekla sam tiho dok mi se suza otisnivala iz desnog kuta oka. Moj pogled bio je prikovan za pod pod Louisovim nogama. Nisam ga mogla gledati u oči jer sam se tako osjećala još gluplje.

Podigao mi je bradu da ga pogledam, a onda mi je uputio pogled pun podrške i rekao: - ''Nije on vrijedan tvojih suza.''

''Zašto kada se opustim uvijek pogriješim u izboru?'', pitam Louisa, ali više to pitanje postavljam samoj sebi. Louis mi obriše obraz koji je vlažan, a ja srećom više ne plačem.

''Možda ne griješiš u izboru nego u očekivanjima'', rekao je, a ja sam ga pogledala u oči pitajući se da li to stvarno tako. Da li doista imam prevelika očekivanja od Harrya? Imam li pravo imati ikakva očekivanja od njega obzirom da smo samo prijatelji i cimeri?

''Mislim da njemu nema pomoći čak i kada bih ja svoja očekivanja svela na minimum'', rekla sam nezadovoljno. 

Zgledala sam se u Louisovo lice. Njegove oči su me pormatrale i vidjela sam brigu u njima. To mi se svidjelo. Bilo je lijepo vidjeti da neko brine za tebe. Poželjela sam taj osjećaj vidjeti na licu bliske osobe makar ne znam da li smo Louis i ja toliko bliski. Zagrlio me prijateljski da mi pokaže da mi je potpora, a ja sam osjetila toliko trnaca i toplote da sam se pogubila u tome. Upitala sam se zašto on nije mogao biti taj koji će mi se sviđati i u kojeg ću se zaljubiti. To bi, čini mi se, bilo puno jednostavnije. Malo sam se odmakla od njega i pogledala ga, a pogled mi je zastao na njegovim usnama. Djeluju tako utješno. Osjećam se prljavo jer ovako razmišljam, ali slomljena sam, ljuta i uradila bih bilo šta da sada ne mislim na njega. 

''Zašto me tako gledaš?'', upitao je, a ja sam se nasmijala. Htjela sam baciti neku šalu o Crvenkapici i vuku, ali sam znala da to sada ne bi bilo prikladno. Umjesto toga, polizala sam usne da ih navlažim i da ga bar malo izazovem, a onda sam ruke položila na obraze mu.

''Bella, nemoj'', Louis je prošaputao, ali se vidjelo da nije siguran da li to stvarno misli.

Ja više nisam mogla čekati.

Unutarnji glas mi je govorio da to ne radim i da sam grozna osoba, ali ja ga nisam poslušala nego sam poljubila Louisa tako prelazeći prijateljski odnos. Rukom ga povučem natrag kad krene da se odmakne, a onda ponovo osjetim stisak koji me provlaći prema njemu te mu stegnem kosu koja mi je između prstiju. Kako je čudno ljubiti nekoga ko nije Harry. Skroz sam zaboravila takav osjećaj. Ovaj poljubac mi je tako stran. Za razliku od njega Louis je nježan, ne nasrče i njegove usne su isprva bile hladne, a onda su postale tople i mekane. Njegove ruke nježno idu uz moja leđa što u meni izaziva čudan osjećaj.