Komplikovan (H.S. ff)

Poglavlje 18. - Tvoje izvinjenje mi znači jednako kao i snijeg na polovima

Sa devet godina sam se skoro ugušila u bazenu. Bio je to jedan od najgorih dana kojih se sjećam, ali u sebi je nosio i nešto pozitivno. Mama je insistirala da naučim da plivam jer su sva djeca njenih kolega odlično plivala. Otišla sam svega dva puta nakon čega me je instruktor pustio samu pored bazena jer je morao obaviti razgovor s roditeljima jednog dječaka. Sjećam se samo pojedinih stvari: mene kako dohvatam talasiće vode koji se njišu kako drugi uranjaju, pramenove moje kose koji plutaju po vodi, udarac o tvrde pločice bazena kad sam se okliznula i voda koja me je obavila vukući me u svoju nutrinu. Sjećam se straha, vode kako mi peče oči i ruku koje me hvataju i nose na površinu.

Nisam mogla disati.

Ni sada ne mogu dok me njegove ruke drže na mjestu kako ne bih mogla pobjeći. Taj dan mi je itekako promijenio viđenje vode, ali iz njega je proizišlo nešto pozitivno. Preživjela sam. Spašena sam. I sada čekam da neko dođe i da me spasi, ali znam da se to neće desiti. Ovdje nas niko neće pronaći. Plašim se, ali ovoga puta se ne plašim vode, ne plašim se Harrya. Plašim se sebe. Plašim se vatre koja mi pali nutrinu i plašim se srca koje preskače otkucaje. Plašim se šta će se desiti kada se ovo završi, a on se odmakne od mene. Da li će se početi ponašati kao idiot ili će ovo nešto promijeniti?

Imam osjećaj da neće. Sada ne osjećam strah kao onda. Osjećanja su mi zamijenjena. Znam da ću osjećati strah tek onda kada se izvučem. Rose. To ime mi odzvanja u podsvjesti. On mi mora puno toga reći i puno toga objasniti. Svaki trenutak koji mi dozvoli da uzdahnem pokušam iskoristiti da nešto kažem. Ne uspijevam.

''Ljubiš se bolje od Rose, znaš'', kaže nakon što mi dopusti da udahnem duboko. Njegove riječi me probodu poput noža, brzo i duboko. Ako sam i na trenutak osjetila euforiju od ovoga svega, sada je nestala. Bolje od Rose ... Rose. Njih dvoje. Glupa sam.

''Zaista si netaktičan'', kažem i gurnem ga tako snažno da udari o sofu. Obrazi mi gore, ali sigurna sam da to nije zbog onoga što se upravo desilo, nego zbog srama.

''To je bio kompliment.'' Suzim oči i poželim da mu napravim rane na prsima preko kojih sam prije par minuta držala ruke. Kompliment?

''Očekuješ da poređenje sa tom kučkom prihvatim kao kompliment?'', upitam kako bih bila sigurna da sam dobro čula ono što je rekao.

''Hajde da to zaboravimo i pokušamo nastaviti ono što smo radili'', kaže i pokuša me ponovno poljubiti, ali se odmah odmičem dalje od njeg i podignem ruke u zrak kako bih napravila zid između nas.

''Ako nemaš viška zuba savjetujem ti da se držiš dalje od mene!'', vičući mu zaprijetim i nadam se da zna koliko sam ozbiljna. Ako mi se približi neću oklijevati da ga udarim. Zaista neću oklijevati da ga udarim kako bi osjetio barem malo onoga što ja sada osjećam.

''Jesi li svjesna koliko je ovo sve sjebano? Ljubio sam te prije par minuta, a sada me hoćeš udarati?'', upita. Ljut je, jako, ali nije u gorem stanju od mene. Imam osjećaj da bih ga mogla gađati s prvom stvari koja mi se nađe pod rukom.

''To ti izazivaš u meni svojim glupim riječima'', kažem upučujući mu prijeteći pogled.

Moram ostati smirena i moram zvučati odlučno. Ukoliko me napusti hrabrost sakrit ću se u sobu i plakati sve dok mi ne ponestane suza. Približava mi se, a ja se prisilim da ostanem na mjestu s rukama i dalje podignutim ispred sebe.

''Harry, ne testiraj me osim ako ne želiš da te stvarno udarim'', zaprijetim još jednom. Na sreću, zaustavlja se i podiže ruke u zrak. Kao da me smiruje. Ljuti me to. Sam je kriv zbog toga što sada želim da se drži barem pet metara dalje od mene. Da nije spomenuo nju, da u ovaj prostor nije doveo nju između nas možda bih bila blaža i ne bih prijetila da ću ga udariti. Možda bismo se mogli i dogovoriti i sve zaboraviti, ali sada nema povratka. Pokvario je i taj trenutak i ovu noć i naš odnos.