Komplikovan (H.S. ff)

Poglavlje 26. - Napredujemo

Lagano tapčem po volanu dok mi se ostatak tijela pomalo njiše, željno da se pomjera uz ritam muzike. Da nisam jedna od onih osoba koje smatraju da je tokom vožnje opreza nikada dosta možda bih čak počela da se njišem brže, ali pošto jesam, držim se što mirnije mogu kako bih ostala na oprezu. Svaki put kada sjednem u auto i upalim muziku shvatim da mi ljudi doista jesmo sastavljeni od vode u velikim procentima jer baš kao što voda počinje da se talasa uz muziku, tako i dijelo reaguje. Želim sklopiti oči i prepustiti se upotpunosti, no uradim li to izazvat ću sudar. Izabirem da ostanem mirna do svog odredišta i odbijem poriv koji se u meni stvara.

Umjesto toga počinjem misliti na prošle dvije sedmice. Harryev i moj odnos počinje hvatati pravac i više ne ide u natrag. Prošlo je već mjesec dana otkako sam došla u Bellingham, otkako smo cimeri i otkako idem na fakultet. Smješno je da mi se sve doima kao da je bilo jučer. Kao da ću sada stići kući, a mama će početi da me požuruje da se spremim jer sutra krećemo. S jedne strane voljela bih da je tako jer bih onda bila spremna na sve što će se desiti, a sa druge strane ne želim proživjeti sve ono ispočetka.

Zaustavljam se na jednom malenom parkingu te gasim motor. Kad izađem prilazi mi niski čovječuljak, čini se, u kasnim četrdesetim. Kosa mu je plava, a sunce čini da se zlati, dok mu je lice blijedo, pogled strog, ali iza njega krije se blagost koju možeš vidjeti samo ako se dobro zagledaš. Obučen je u crvenu maijcu kratkih rukava i smeđe pantalone, a na nogama nosi tenisice te izgleda sasvim drugačije od čuvara koje sam ranije imala priliku da vidim.

''Koliko dugo?'', upita vadeći hemijsku i blok iz džepa.

''Dva sata'', kažem jednako poslovno kao i on. Klimne glavom i nešto napiše na blok te iskine list i stavi ga kod brisača.

''3 dolara.''

Prekopam po torbici i izvučem dvije kovanice te mu ih pružim. Uzme ih i klimne glavom te otšeta dalje. Sa zadnjeg sjedišta izvadim deku, zaključam auto i konačno krenem da se spuštam prema plaži. Osjećam bol u velikom prstu desne ruke jer sam danas nezgodno udarila loptu prilikom servisa. Da budem iskrena, svaki put do sada sam očekivala da vidim Harrya na drugom kraju terena, ali muškarci više nisu dolazili na satove odbojke.

Spuštam se u malenu uvalu uz Bellinghamski zaliv, prostrem deku uz drvo i sjednem te se naslonim ignorišući neravnu koru koja mi je već počela praviti brazde po leđima. Svježe je, kao i svaki dan otkako je nastupila jesen, ali ja sam ipak nanjela kremu jer je sunce idalje prisutno i isijava kakvu takvu toplotu. Sjećam se ovog mjesta jako dobro iako sam posljednji put bila ovdje prije deset godina. Sa tatom. Sjećam se da mi je rekao da je ovo dobro mjesto za razmišljanje. Na osami. Ostaješ sam sa svojim mislima i nema nikoga da te omete. Nisam mislila da ću ovamo opet doći. Prosto zbog toga što sam stalno izbjegala mjesta koja me podsjećaju na njega. Ali morala sam doći ovamo. Toliko je pitanja na koje nemam odgovore. Toliko stvari o kojima bih željela razmisliti bez utjecaja drugih.

Plaža je tiha i pruža spokoj. Nakon par minuta čovjek poželi da zauvijek ostane ovdje i samo sluša zvuk okeana, valova koji se lome o stijene i ponovo vračaju odakle su došli. Sklapam oči i pokušam premotati svoj život do prije par sedmica. Dana dok sam još bila kod kuće. Bilo bi iznimno lijepo ponovo se probuditi u poznatom krevetu, ponovo šetati ulicama istog grada i razmišljati gdje otići na fakultet. Voljela bih da ponovo mogu da negodujem svaki put kad mama spomene Bellingham i WWU. Voljela bih da se probudim uz miris palačinaka i glas moje čangrizave majke. Skoro da sam i zaboravila hranu koju sam nekada toliko voljela i koja me podsjeća na dom i toplotu koju sam tamo imala.

Ti dani se čine toliko daleki i nedokučivi da je i samo razmišljanje o njima strano i steže mi prsa. Kao da više nikad neću biti takva. Kao da više nikada i ne bih mogla biti takva. Ovaj grad me je za kratko vrijeme promjenio. Prvi dani, svi ti ljudi koji su iznenada otvorili vrata mog života u ušetali se u njeg te zauzeli mjesta koja su nekada pripadala drugim ljudima. Bila sam izgubljena, željela sam da se uklopim i željela sam da sve bude bolje nego što sam to očekivala. Puno stvari se nije poklopilo sa mojim očekivanjima. Moj cimer za početak. Ali navikla sam se. Prihvatila sam promjene.