Komplikovan (H.S. ff)

Poglavlje 14. - Ja znam da dijelim

Adrenalin preplavlja moje tijelo i mislim da će mi srce eksplodirati, a oči su mi široke od straha. Moje tijelo želi da ustane, pobjegne i sakrije se negdje, daleko od svih, ali moj mozak odbija da mu to omogući. Trenutak djeluje kao vječnost, a ja proklinjem sve one koji govore da žele zamrznuti trenutak i živjeti u njemu. Ja samo želim pobjeći iz njeg i ostaviti ga u dimu i magli zaborava. Mrdanje i mumljanje do mene mi jasno daje do znanja da to neće biti moguće. Zarobljena sam između zida i tijela muškarca kog želim otjerati iz svog života sada više nego ikada prije.

''Boli me glava i pokušavam da spavam pa prestani vikati!'' Vjerovatno ga je moj krik probudio. Njegov glas, promukao i grub, je toliko stvaran da čak i da se pokušam pretvarati da se ovo nije desilo ne mogu pobjeći od njeg. Glava me boli, ali ipak se mogu sjetiti nekih dijelova. Moj upad na zabavu, igre, piće, ples i pogledi koji mi prže tijelo.

''Šta se desilo?'', pitam, ne usudivši se da nastavim pričati jer bih onda počela plakati.

Ne odgovara mi na pitanje što me jako naljuti i zato ga prodrmam, međutim, on tiho opsuje i povuče prekrivač preko glave. Tiho sjednem, pogleda prikovana za zid i pokušam da premotam film do onog trenutka kad smo plesali zajedno. Međutim, ničega se ne sjećam. To me ubija. Dok razmišljam, odbijajući poriv da udarim glavom o zid u očajnom pokušaju da se sjetim, Harry obavija ruke oko mene i stavlja glavu na moj stomak.

''Harry, skini se s mene!'', viknem.

''Ili šuti ili idi odavdje'', naredi, stežući me još jače.

Ne mogu šutjeti kad sam s njim u krevetu, bez odjeće i s manjkom sjećanja. Još jednom premotavam u glavi sve, od mog ulaska, prepirke, plesa s Harryem, igre, druge igre i ponovnog plesa. Sve mi se jasno odvija u glavi, ali dio u kom smo dospjeli do sobe i strgnuli odjeću jedno s drugog mi je u magli. U glavi čujem glasove, smijeh ... dobacivanja. Osjećam Harryevu ruku utisnutu na moju dok me vodi sa sobom. Nisam toliko pila. Samo se moram prisjetiti.

Posežem rukom prema najtamnijim dijelovima svog uma i črvsto hvatam sjećanja koja mi bježe. Sve je tako maglovito, ali nekih dijelova se polahko prisjećam. Njegove ruke na meni, njegove usne kako šapuću riječi koje nije mislio, dodiri koje jasno osjećam i moje ruke oko njegova vrata. Zarivam lice u ruke i počinjem se grčiti. Harry, šta si mi uradio?

''Šta ti je?'', upita. Čini se da je shvatio da nešto nije uredu po načinu na koji mi je tijelo otvrdnulo. Željela sam ga gurnuti što dalje od sebe, ali znala sam da je težak i da to neće biti lahko izvodivo sa mojim ukočenim mišićima.

''Šta se desilo?'', upitam. Moj glas je tih i drhti, ali nije me briga. Samo želim čuti riječi koje će opovrgnuti ono što mislim da se desilo.

''Molim?'', upita.

''Jesmo li?'' Ne mogu postaviti pitanje koje želim jer te riječi ne mogu preći preko mojih usana. Greška koju sam prošlu noć napravila će me pratiti čitav život, ali dobro znam da moram čuti njega dok to govori. Možda postoji mogućnost da se to nije desilo. Možda postoji mogućnost da se moj um igra samnom i da moja sjećanja nisu ništa do puki plod mašte. To što se desilo neće ništa promjeniti, barem ne za mene, ali to da će on biti taj koji me je prvi držao tako me tjera da se zamrzim. Ne on. Ne od svih ljudi on.

Sviđa mi se pomalo, to ne krijem. Lijepo je gledati ga iz daljine i praviti se da nije grozan kao što jeste. Lijepo je biti dalje od njegovih uvreda. Ali dijeliti s njim nešto, pa makar to bila i noć pijanstva, to nikada nisam željela. To što mi se sviđa je jedno, ali to da me nakon svake nove svađe podsjeti na to što se desilo je nešto sasvim drugo. I makar je bilo lijepo biti centar njegove pažnje na kratko, nikada nisam željela da se ovo desi. Pomisao da sam s njim spavala, opijena alkoholom, za mene je užasavajuća. Ne znam kako se to desilo. Pa nisam ni bila toliko pijana.