Komplikovan (H.S. ff)

Poglavlje 8. - Oboje smo teške osobe

Petak. Jedno predavanje. U mojim ušima to je zvučalo kao najljepša pjesma. Samo jedno predavanje ujutro i onda čitav dan ću imati za sebe. Mogu otići daleko od Harrya i izbjeći njegov pogled i optužbe kojima me bombarduje posljednja dva dana. Ne znam šta mu je i zašto se tako ponaša, ali znam da sam u ova zadnja dva dana samo bježala od njega kad god bi počeo da me maltretira s optužbama koje ne znam odakle nalazi. Na sreću, mama mi je rekla da danas odem da kupim auto i već mi je uplatila novac na račun, pa sam znala šta ću raditi čitav dan. Jutros ponovo nisam rano ustala, ali imala sam vremena da se spremim i napravim sendvič. Mrzim to što nisam jutarnja osoba.

Stežem torbu i navlačim rukave na ruke da ih zaštitim od hladnoće dok žurim ulicom, a vjetar mi nosi kosu na desnu stranu. U Bellinghamu su temperature tako nepredvidive da u jutro ne znaš šta da obučeš jer postoji mogučnost da ujutro grije sunce, ali poslije podne padne kiša. Nadodam li na to moju užasnu kožu koja odmah ispuca ako je ne namažem dobit ćemo kombinaciju iz snova.

Stižem pred kampus i penjem se stepenicama, prolazim pored studenata koji su vani i puše na hladnoći te ulazim u tihu zgradu čiji me muk ponekad natjera da se naježim. Ne zastajem u hodniku da uhvatim internet konekciju, nego odmah žurim prema učionici i usput umalo srušim saksiju s ljubičastim cvijećem.

Moje oči se rašire kad vidim Harrya kako sjedi na mom mjestu i priča s Rose koja je na Louis-ovom mjestu i glupavo se smješka nečemu što je rekao. Šta on radi ovdje? U trenutku kad nam se pogledi spoje samo se okrenem i prođem što dalje, u čošak gdje ima jedno slobodno mjesto do neke djevojke. Sigurna sam da nismo na istoj godini. Zašto je onda tu, zapitam se dok vadim svesku.

Profesor Rivers, ako se tako preziva, ulazi u salu i sporo prelazi put do svog mjesta te sjeda i namješta naočale na nos. Nikad neću shvatiti zašto to profesori i doktori rade, ali ta scena je česta i ponovila se toliko puta da to ne mogu pobrojati na prste. Njegova sijeda, pročelava glava se podiže i okreče prema tabli te ispuca prste i ustaje spreman da počne predavanje.

''Hej, nova!''

Obrati mi se djevojka do mene prekinuvši moje misli. Okrenem se da je bolje osmotrim prije nego progovorim. Nosi crnu majicu na jedno rame po kojoj su lobanje ili šta već, poderane farmerice, ima taman make-up i kosa joj je svezana u uredan rep. Čini mi se da sam je vidjela prvog dana i za razliku od one uske i kratke haljinice ova mi je kombinacija puno prihvatljivija za fakultet.

''Da?'', upitam.

''Kristen Hastings'', predstavi se. ''Ti?''

''Isabella Wayne. Drago mi je'' predstavim se.

Uzvrati mi maleni osmijeh i protrese mi ruku, a potom zastane da zapiše naslov lekcije. Uradim isto pokušavši da pratim predavanje, ali ne mogu, a da se ne zapitam zašto mi se obratila. Ona i ja smo potpuno različite i poprilično čudno djelujemo dok sjedimo zajedno u klupi, ali možda bih mogla da zažmirim na tu razliku i opuzstim se na trenutak. Njen punkerski stil mi odvlači pažnju sa prezentacije na kojoj se nalazi današnja lekcija. Ima pirsing u desnoj obrvi koji primjetim tek kad pogleda u mene na trenutak. Kosa joj je crna, ali vidim par tamnoplavih uvojaka kako strše iz nje. Nalaze se na desnoj strani glave i djeluje mi kao da je bi izgledala kao dvije potpuno druge osobe kada bi se prepolovila. Ima čudan stil. Zanimljiv, opasan, slobodan, ali čudan. Vrlo čudan.

''Pa Bella. Mogu te zvati Bella, zar ne?'', upita. Klimnem odobravajuće.

''Ja sam Louisova prijateljica. Baš je zgodno da si sjela do mene pa te neću morati tražiti uokolo. Poručio ti je da te noćas čeka u UChouseu'', reče ispisujući neurednim rukopisom teze.

Skoro da je upitam na šta misli, ali onda se sjetim da je u pitanju kafić u kom smo Louis i ja bili prije dva dana. Scena kad su Harry i Rose ušli unutra odmah mi sjevne u glavi, ali je otjeram što dalje od sebe.