Komplikovan (H.S. ff)

Poglavlje 4. - Ona je kao bumerang, uvijek se vrati

Dok su me njegove zelene oči promatrale vjerovatno pokušavajući da procjene jesam li uplašena ili ljuta trudila sam se svim silama da ga ne gurnem sa sebe jer ukoliko to uradim mogao bi pasti na sto i ozbiljno se povrijediti. Nisam bila sigurna šta je pokušavao da uradi ili dokaže, ali sam znala da mi se iznenadna blizina nije ni namjanje sviđala. Bila sam iznenađena i to nisam čak ni pokušala skriti dok sam mu uzvračala pogled umom vodeći bitku s njim. Kovrđava duga kosa mu pada preko čela i u ovom trenutku djelovao je tako divlje, tako strano i u meni je budio čudne emocije. S jedne strane sam željela pobjeći što dalje od njega, a s druge strane željela sam pobjediti u ovoj malenoj igri živaca.

''Cijenila bih kada bi se maknuo'' rekla sam poluglasno, plitko dišući i mršteći se.

''Ja bih cijenio da budeš malo opuštenija'' odgovorio je na moj zahtjev potpuno drugačije nego što sam očekivala i to me je stvarno naljutilo.

Otpuhnula sam. ''Misliš da budem kao djevojka koja je maločas izašla? Ne hvala.''

Konačno ga mirno maknem sa sebe, a onda se pomjerim na čošak sofe i prekrižim ruke kako bih stvorila vlastiti prostor između nas. Podigne jednu obrvu upitno, ali ja maknem pogled s njeg na ugašen TV odbivši da bilo šta kažem. Neugodnost od prije par minuta polahko jenjava, ali i dalje se ne osjećam sasvim ugodno i svjesna sam da to može vidjeti na meni te kad ga okrznem pogledom uočim da su mu se kutovi usana podigli u blag i zloban osmijeh.

''Dosadno'' rekao je postavivši ruke iznad glave te se protegao zjevajući kao da mi se ruga.

Uhvativši mekanu tkaninu majice rekla sam: ''Tip poput tebe i ja imamo različito viđenje zabave.''

Pogledao me je krajnje podrugljivo, a onda je upitao: ''A kakav sam ja tip po tebi?''

''Ne poznajem te dovoljno dobro da bih mogla u potpunosti da te okarakterišem, ali iz onog što sam vidjela mogu zaključiti da ti fali kulture'' odbrusila sam, a njegov je osmijeh postao veći nego ranije.

Njegovo ponašanje me je ljutilo, a činjenica da ga, čini se, nisam mogla čak ni uvrijediti me je izluđivala. Na stranu s izgledom, jer činjenica je da je poprilično zgodan, mogla bih se zakleti da bi mu na čelu trebalo ispisati nevolja. Jednostavno, sve u vezi njega djelovalo je kao da izaziva sreću tako da sam znala da je i ovaj razgovor tog karaktera, ali nisam mogla odstupiti. Morala sam reći ono što mislim bez obzira na to da li ćemo se posvađati ili ne. Možda je on bio nevolja, ali ja sam već znala kako da izađem na kraj s tim jer sam, kada sam željela, i sama bila jedna.

''Uvijek dobijam komplimente od djevojaka. Prija mi da mi neko konačno kaže i nešto suprotno'' rekao je zamišljeno, a onda se nacerio kao da mi se ruga.

Nasmješila sam se s vana, a u sebi sam željela da mu skočim za vrat i rekla sam: ''Zadovoljna sam činjenicom da možeš prihvatiti kritiku.''

''Ko je rekao da prihvatam tvoju kritiku? Ja samo živim u realnom svijetu, za razliku od tebe.'' Slegnuo je ramenima kao da je upravo izrekao najočigledniju stvar na svijetu, a ja sam osjetila kako mi bijes ključa kroz vene i dobro sam znala da će ovaj razgovor imati loš ishod ako ga budemo vodili još deset minuta. S toga sam bila odlučna da ga što prije završim.

''Tvoja djevojka je vjerovatno razočarana jer si je pustio samu. Ako požuriš možeš je stići'' rekla sam, a on se počeo nekontrolisano smijati. Zašto je njemu sve što ja kažem smiješno?

''Misliš da mi je Rose cura?'' upitao je kao da sam rekla neki dobar vic.

Slegnula sam ramenima. ''To je ono što sam zaključila.'' Ako nekoga dovedeš u svoj stan u sred bijela dana sasvim je logično da imaš neku vezu s njim. Da je doveo usred noći onda bih pretpostavila da je djevojka za jednu noć, ali ovako nisam imala drugog objašnjena.