Posljednje jutro mog boravka u Ellensburgu spavala sam samo do šest sati ujutro, sve vrijeme sam bila čangrizava i samo sam željela da vratim vrijeme i još bar na kratko uživam u odmoru. Novi semestar je počinjao, a ja nisam mogla da vjerujem kako je vrijeme brzo prošlo. Još jučer sam polagala ispite i spremala se da spakujem stvari i odem u Ellensburg, a sada sam te iste stvari nosila natrag u Bellingham. Ponovo sam sa mamom sjela u auto i oprostila se od svoje kuće, svoje sobe i čitavog grada. Marie me je ispratila dok je Nate bio sa roditeljima na planini, ali mi je obećao da će doći uskoro da me posjeti. Dok smo napuštale grad ja sam sve više postajala nervozna jer sam umjesto u stari stan odlazila u novi. Ni ne sumnjam da će Harry da popizdi kad sazna, ali to me zaista ne dotiče. Dotiče me samo to da sam se navikla na svoju sobu tamo i boli me što će sada neko drugi da je koristi.
Novi stan se nalazio puno bliže fakultetu tako da mi auto ni neće trebati. Prije par dana sam ga ostavila u servisu da ga pregledaju i uvide da li je sa njim sve uredu tako da će stići u Bellingham tek za sedam dana. Čim se parkiramo i uđemo u zgradu mama mi pokaže na drugi stan u prizemlju sa velikim osmjehom. Znači to je taj stan o kome je pričala. Sada će mi sve biti lakše, u to nema sumnje. Ne moram da vozarim, ne moram da se mučim da se penjem na četvrti sprat i ne moram da ga dijelim sa nekim. Sve je naizgled bolje, ali meni srce nije mirno. Boli me ono sve što smo prošli zajedno i što su sve uspomene ostale tamo, u onom stanu.
Dobila sam malenu kuhinju u sklopu sa dnevnom sobom, spavaću i kupatilo. Na sreću, opet sam imala veliki prozor u dnevnoj, sofu i plazmu, a i maleni sto za obroke u čošku kuhinje koja je od dnevne odvojena šankom. Spavaća mi se sastojala od kreveta, dvokrilnog ormara i stola za učenje. Bila je nešto manja od moje stare, ali dovoljno velika za mene. Ugrizla sam se za usnu kad sam shvatila da ću od sada živjeti sama. Nema više cimera, nema više toga da nekoga čekam, da se nekome nadam.
Mama je ostala sa mnom do predvečer, ali je na žalost morala da ide jer ja sutra rano imam prvo predavanje pa da bih stigla da se okupam i spremim. Zajedno smo počistile stan, stavile moju posteljinu, navlaku na sofu, večerale i pregledale epizodu neke serije, a onda sam je ispratila. Ostala sam sama. Tek tad me je realnost udarila poput voza. Sjedeći na sofi u mekanoj dukseici i trenerci shvatila sam da sam sada sama. Više nije bilo Marie i Nathana sa kojim sam zaboravljala situacije vezane za Harrya. Sutra ću se opet svega sjetiti. Sutra ću se vratiti na faks i vidjeti Louisa, Lissu, Matta pa možda i Rose. Bojala sam se da ne vidim njega. Zato sam tu noć nemirno spavala.
Kao što sam mogla da pretpostavim, doista se jesmo sreli. Tek što smo Lissa i ja izašle iz zgrade jer smo obije imale predavanje do jedanaest, a Louis je rekao da će doći za nama dok se pozdravi sa par prijatelja, Harry se pojavio ispred mene. Vidjela sam ja njega kako stoji i razgovara sa jednom djevojkom i jednim momkom u holu, ali sam se nadala da mi neće prići. Naravno da je to bio glupo od mene.
''Znači, ideš u krajnosti, Bella'', rekao je sa odbojinim izrazom lica. Kad sam ga pogledala svijet mi se srušio jer sam do prije svega mjesec dana sa osmjehom gledala u njega, ljubila ga, sanjala da ostanem sa njim, a sada mi je iznimno odbojan.
''Skloni mi se'', rekla sam drsko, ali on nije odustao.
''Otišla si iz stana prvi put bez riječi i prilike da čuješ bilo šta, a sada si samo odlučila da se sakriješ i misliš da ćeš tako da riješiš probleme.''
''Jedini problem koji ja imam si ti, a njega izgleda nikako da se riješim'', rekla sam. Svjesna toga koliko sam gruba samo sam skrenula pogled. Harry nije izgledao iznenađen time što sam rekla. Čak štaviše, kao da je to i očekivao. Samo mi je dobacio da neće tako lahko odustati i otišao je.
Duboko sam udahnula da se smirim, a onda sam pogledala u Lissu. Njeno lice je bilo tužno, a sasvim sam bila svjesna da nije takva samo zbog mene.
YOU ARE READING
Komplikovan (H.S. ff)
FanfictionBilo je nešto u njemu što je privlačilo svaki put kada bi ga vidjela. Željela se držati podalje, pokušala je pobjeći od toga, pobjeći od sebe, pobjeći od njega ... ali nije uspjela jer se svaki put vraćala na isto. A onda je odlučila prihvatiti igru...