Komplikovan (H.S. ff)

Poglavlje 42. - Nespojivi elementi

Nemirno se prevrčem po krevetu pokušavajući da zaspim, ali mi zaista ne ide od ruke. Dajem sve od sebe da zaspim, ali Harry mi ne izlazi iz misli i činjenica da se još uvijek nije vratio. Možda sam ja i par puta zaspala, a da toga nisam svjesna. Nisam sigurna. Jedino što znam je da je prošlo dosta vremena i da se nikada nije vratio.

Upalim lampu kako bih osvjetlila sobu i brzo zažmirim jer je svjetlost prejaka za moje oči. Harry nije tu. Ne znam zašto sam očekivala da ga vidim u jednom od kutova sobe. Moja očekivanja očigledno su suprotna stvarnosti jer je u kući tišina.

Ustanem čkiljeći i protrljam oči, a zatim namjestim odjeću u kojoj sam zaspala i svežem kosu u neurednu punđu. Uzmem ključeve za svaki slučaj, a onda prođem kroz kuću u nadi da je bar dolje i da spava. Nema ga. Mama je zaspala na sofi sa laptopom na krilu. Osjetim grižnju savjesti pa joj donesem deku, sklonim laptop sa nje i pokrijem je brzo te je poljubim i obraz.

Jednom kad se nađem van kuće jasno mi je da nemam pojma kamo da idem. Jedina dobra stvar j ta da Harry nema svoje auto pa sam sigurna da nije mogao daleko otići. Čisto sumnjam da je platio taksi da ga odvuče natrag u Bellingham. Osjećam se zbunjeno jer se brinem za njeg. Ne znam zašto to radim, ali ne mogu drugačije. Moram da ga nađem i da to riješimo.

Sjednem u auto i upalim ga plašeći se da uhvatim za vjerovatno hladan volan, a zatim uključim grijanje ne bi li barem malo bilo bolje. Trljam ruku o ruku i konačno ih spuštam na volan te se izvlačim iz našeg prilaza na cestu. Dvanaest je sati i sada večina lokala uopšte ne radi. Znam da Harry ne bi otišao u restoran ili samoposlugu pa u glavi sužavam popis kafića, diskoteka i kafana koje sada rade. Zabrinuta sam. Ne želim to, ali u glavi mi se javljaju razne ideje o tome šta je mogao da uradi i šta mu se moglo desiti. Niti jedan grad nije siguran noću. Pogotovo ako si pijan i mogućnost rasuđivanja ti je smanjena. Možda je pogriješio kuću i sada luta sam. Ili je se toliko napio da je pao negdje i sada tako leži bez ikoga da mu pomogne.

Brišem sebi iz glave te bolesne ideje i vozim dalje. Razgledam bez prestanka i čim vidim nekoga da ide cestom ponadam se da je on, ali nije. Toliko sam nepažljiva da jedva na vrijeme zakočim kada uočim da je osoba ispred mene stala. Ne sviđa mi se ovo što radim, ali moram dalje.

U vidokrug mi dođe diskoteka Starlight Lounge i umjesto da produžim ja skrenem na njihov pun parking i jedva ugrabim mjesto. Ovo je jedina diskoteka ovdje za koju znam da radi do dva poslije ponoći. Čim izađem počnem drhtati od hladnoće. Znam da nisam obučena prikladno, ali me se to ni najmanje ne tiče zato što moram pronaći Harrya. Ako nije tu ne znam gdje da idem. Sve je zatvoreno i čak ni Iron House Brewery ne radi jer su promjenili radno vrijeme od jedan poslije ponoći do jedanaest prije ponoći.

Koračam ka vratima sporo i pognute glave kako me niko ne bi prepoznao. Iznad natpis ,,Starlight Lounge'' bliješti baš kao što mu i sam naziv kaže. Zvjezdanom svjetlošću. Dečko nra vratima mi kaže da ne ispunjavam dreskod pa brzo skinem duksericu sa sebe i ostanem u majici kratkih rukava. Pomjeri se i pusti me u bučnu prostoriju. Muzika je zarazna i remeti mi misli, a ljudi oko mene džuskaju kao da nemaju niti jednu brigu na pameti. Pjesma mi je poznata. Kao da sam je ranije čula. Riječi mi se uvlače u um, okupirajući ga, budeći ga i tjerajući ga da se sjeti. A onda mi se sve razbistri i jasno mi je kako je znam. Prvi parti. Harry i ja pijani, jedno uz drugo ... plešemo. Stresem se i mahnem glavom da to izbijem iz misli. Djevoka na podiju pjeva glasno riječi koje ne bih nikada mogla da zaboravim:

With a taste of your lips

I'm on a ride

You're toxic I'm slipping under

With a taste of a poison paradise

I'm addicted to you

Don't you know that you're toxic