Komplikovan (H.S. ff)

Poglavlje 19. - Pokušaj da mu se povjeriš

Lisa mi mahne ispred očiju i vrati me u stvarnost iz mog svijeta. Još uvijek mi je nevjerovatna činjenica da nikada nisam shvatila da Louis živi u istoj zgradi s nama. Najčudnije je to da se nikada nismo susreli za svo ovo vrijeme, a oboje idemo na isti fakultet i oboje smo ista godina. Ne mogu dočekati trenutak kad ću ga moći pitati kako mi je mogao prešutjeti tu sitnicu.

''Bella, jesmo li na istoj frekvenciji? Zemlja zove, javi se!'' Potisnula sam sve misli i okrenula sam se njoj.

''Malo sam se zamislila. Hladno je'', kažem neodređeno i obgrlim se rukama. Razmišljam o temi koju bih s njom mogla započeti, ali ništa mi ne pada na pamet. Zbog svega što se desilo s Harryem nemam volje za ljude i jedino želim pobjeći od svih.

''Možda želiš ići unutra?'', upita. Osjetim olakšanje i jedva joj poklonim maleni osmijeh te klimnem glavom potvrdno.

''Možemo se čuti sutra nakon predavanja'', kažem i ustanem, spremna da odem. Bilo bi uljudno pozvati je k sebi nekada, ali obzirom da smo Harry i ja na ratnoj nozi mislim da ne želim da bude svjedok naših svađa pa poziv preskačem.

''Uredu. Želiš li da ja tebi dam broj ili ćeš ti dati meni svoj?'', upita. Gurnem ruku u desni džep i shvatim da je prazan. Lijevi također. Onda se sjetim da sam mobitel ostavila u dnevnoj sobi nakon prvog dijela svađe sa Harryem.

''Ukucaj ti moj i pozovi me kad budeš željela.'' Izdiktiram joj broj i vratim ruke u džepove jer mi je koža crvena i počet će pucati ukoliko ih ne zagrijem.

''Onda, laku noć'', kažem i oborim pogled.

''Laku noć i dobro ispraši tog cimera sutra.'' Nasmije se, ja pa poželim da kažem da to i nije tako jednostavno kako se čini. Mislim da je on taj koji će mene isprašiti.

''I, kada god budeš trebala nekoga da te sasluša-'', započne, a ja već razmišljam kako da odbijem njenu ponudu, međutim, nakon što nastavi govoriti shvatim da je mislila reći nešto sasvim drugo. ''izaberi ovaj park kako svog slušaoca.''

Njene oči gled

aju ukolo i kada bi se oči mogle smješiti to bi njene sada radile. ''Meni uvijek donese smiraj jer on za mene predstavlja mjesto mog početka.''

''Početka?'', upitala sam ukrivivši glavu u stranu.

''Da. U ovom parku sam odrasla i svjedočio je raznim stvarima koje su se ticale mog života. Razumije me. Pokušaj da mu se povjeriš. Moglo bi da pomogne.'' Njen savjet dugo ostaje lebditi u zraku. Čak i onda kad je sjela u auto i odišla. Kakva besmislica, pomislim i odmahnem glavom. Kako bi me uopšte park mogao razumjeti? Pa to je park, zaboga. Mjesto, ne osoba. Bilo bi manje čudno da mi je rekla da se povjerim nekoj životinji iz parka.

Dok se vračam u stan mogu odahnuti jer se nisam dovela u iskušenje da joj počnem pričati stvari koje želim da zaboravim. Možda nisam najsabranija osoba na svijetu, ali i dalje imam dovoljno ponosa da izbjegnem kukanje nepoznatoj osobi. Barem ponekad razmišljam. Nije sve tako crno.

U stanu vladaju mrtva tišina i mrak kad uđem što mi sve znatno olakša jer to znači da je Harry ili u svojoj sobi ili van stana. Oboje mi sada odgovara. Jedino što radi je grijanje. Protrljam ruke i dodirnem radijator u hodniku, a istog trenutka toplota mi ugrije hladnu kožu. Da mogu, zagrlila bih ga i upijala toplotu, ali želim što prije otići u sobu i sve prespavati. Čim uđem u dnevnu sobu osjetim razočarenje. Harry leži na sofi i tiho hrče, ruku prekriženih na prsima. Pokušam proći neopažena, ali moje koračanje ga probudi.

''Došla si?'', upita i protrlja oči. Zavjese su razmaknute pa mogu vidjeti njegove pokrete i obris, ali ne i izraz njegova lica. Klimnem potvrdno i zastanem kako bih se smirila i što prije oporavila tako da mogu otići što dalje od njeg.