Komplikovan (H.S. ff)

Poglavlje 10. - Teško je pobjeći od njega

Skoro sam dobila loptu u glavu dok sam promatrala u nevjerici osobu preko puta pitajući se da li mi se ovo sudbina smije u lice i govori da ga se ne mogu riješiti. Harry se zagrijava s ostalim momcima u plavom šorcu koji mu seže do polovine budina i plavoj majici kratkih rukava što jasno upučuje da tu nije došao da me provocira. U timu je. Djeluje tako neprepoznatljivo dok poslušno radi vježbe da moram dobro da ga osmotrim kako bih bila sigurna da nije neko drugi u pitanju. Pošto sam dobila grdnje počela sam raditi vježbe za zagrijavanje, ali moje oči su i dalje letjele prema njemu svaki put kad su imale priliku. Mogla sam mu vidjeti dobar dio tetovaža.

Ovako, sa distance, mogla sam ga dobro osmotriti. Činjenica je da je jako privlačan i da je ovo prvi put da ga vidim promatrala bih ga i duže pitajući se da li je pristupačan i kakva je osoba. Sada sam dobro znala odgovore na oba pitanja i zbog toga sam skrenula pogled mršteći se. Na sreću, nije me još uvijek primjetio jer da jeste ... znam da bi pronašao način da mi to stavi do znanja. Rekla sam sama sebi da ne razmišljam o njemu jer je on posljednja osoba koja je vrijedna mog vremena, ali to nije spriječilo moje oči da kriomice pogledaju prema njemu još jednom. Ne želiš da ga gledaš, ponovila sam svojoj savjesti više puta, ali nekako sam znala da od toga neće biti pretjerane koristi. Dok je daleko mogla sam se pretvarati da ne znam kakav je i diviti se onom vanjskom pošto je ono unutrašnje poprilično odbojno.

''Curo, gdje si?'', upita Kris. Udarila me je lagano u rame, samo da me vrati u stvarnost.

''Molim?'' Pogledala sam je sasvim izgubljeno i zbog toga se je počela smijati.

''Hajde'', pozvala me. ''Mi smo u prvoj turi. Završimo ovo što prije jer stvarno želim da spavam.'' Približila mi se s nedefinisanim osmjehom i potom mi se naslonila na rame i šapnula: ''Stylesa možeš gledati i drugi put. Recimo na faksu kad svakako moraš doći ili u stanu gdje će imati manje odjeće.''

Ne znam zašto, ali imala sam osjećaj da su je svi čuli kad je to rekla. Prostrijelila sam je pogledom i viknula-šapnula: ''Kristen!''

Imala sam neodoljivu želju da je udarim kako bih joj izbrisala osmijeh s lica, ali znala sam da se ne bih dobro provela ako bih prvog dana napravila problem. Ona se samozadovoljno osmjehnula i odšetala dalje, vjerovatno pretpostavivši šta mi se mota po glavi.

Ovog dana zaista nisam imala sreće. Nekako sam završila na mjestu tehničara jer su sva druga mjesta bila zauzeta. Oduvijek sam mrzila biti tehničar. Mrzila sam da o meni najviše ovise drugi u ekipi. Mrzila sam to što moram skočiti i blokirati loptu ili pratiti da hoće li mi neki od suigrača dobaciti loptu očekujući da je prebacim i postignem bod. Četvrto ili peto mjesto su uredu i voljela bih da sam završila straga jer bih onda bila zadužena samo za visoke lopte. Protegnem ruke i pogledam ispred sebe te poželim da pobjegnem istog trenutka. Harry mi se smješka kroz mrežu i djeluje poprilično zabavljeno mojim izrazom. Ni ne sumnjam da izgedam komično jer blesavo piljim u njeg, ali uhvačena sam u prvobitno iznenađenje. Zašto, zašto ne mogu da ga ne vidim, upitam se.

''Bells!'', vikne Kris u posljednjem trenutku.

Tada shvatim da je igra započela i da na mene leti lopta. Podižem je i šaljem preko Harryeve glave ponadavši se da je nisam poslala u njihov teren. Momak iza njega je vrača meni, a ja je dodajem djevojci do. Ona je vrača meni, a ja je uspijem poslati u njihovo polje, par centimetara dalje od njihove linije. Taj potez je bio rizičan i lopta je lahko mogla završiti u njihovom polju, ali nisam sebi mogla dozvoliti da se dodajem s Harryem.

Namrštim se i odbijem njegov pogled jer mi je oduzeo vrijeme na početu te sebi naredim da ga više ne gledam duže od koliko je potrebno da vratim loptu. Ostatak vremena provodim prateći je kako leti iz jedne ruke u drugu, pa završava udarajući od tvrd parket. Znatno mi lakne kad dođe vrijeme za smjenu.