Komplikovan (H.S. ff)

Poglavlje 3. - Louis

       

Od trenutka kad sam kročila u zgradu fakulteta znala sam da sam trebala odvojiti vrijeme da se pojavim na danu otvorenih vrata na koji me je majka željela povesti. Hodala sam uokolo potpuno zbunjeno i izgubljeno pokušavajući da pronađem salu CF 115 i čak ni putokazi koje su ostavili za nas početnike mi nisu pomogli. Nakon pet minuta uzaludnog traženja odvažila sam se da pitam dva momka za smijernice. Na sreću, nisam bila jedina izgubljena tako da je još par studenata stiglo nakon mene. Uvodno predavanje smo imali u prizemlju gdje su nam se svi pofesori predstavili i gdje nam je pojašnjeno par stvari o fakultetu te su nas obavijestili da danas imamo i prvo predavanje. U salu sam ušla prateći jednu djevojku, a onda sam odabrala drugi red jer je u trećem bila grupica studenata koji su već veselo čavrljali. Stavila sam torbu na stolicu do sebe, a onda sam pogledala uokolo vadeći svesku i olovku. Sala se brzo ispunjavala i nisam mogla vjerovati koliko je studenata na mom odsjeku.

''Slobodno?'' upita nepoznati glas u potpunosti me iznenadivši.

Okrenula sam glavu prema mladiću do sebe i namrštila sam se jer me je uplašio. Ako nešto mrzim ovako rano u jutro onda je to razgovor i iznenadno obračanje kad to ne očekujem. Jutros sam se jedva probudila, na sreću moj cimer je spavao pa nisam morala razgovarati i nadala sam se da će sljedećih pola sata biti tako. Momak do mene sa velikim osmjehom nije mislio tako.

''Sjedni. U stvari, već si sjeo'', rekla sam pomalo razdražljivo. Nisam željela djelovati bezobrazno, ali ovo je bilo jače od mene.

''Cinični smo. Čini se da nemaš dečka.''

Nakon što je to rekao osmijeh mu je postao još veći te se zavalio u stolicu i prebacio je ruke iza glave. Pogledala sam ga preko oka i primjetila sam da me podsjetio na mog cimera. Nosio je bijelu majicu kratkih rukava i crne uske farmerke zbog čega sam mogla primjetiti da je pomršav. Baš kao i on, ima puno tetovaža na rukama, ali za razliku od njega obije ruke su mu istetovirane.

''Mislim da nije tvoja stvar to što nemam dečka.'' odbrusila sam namrštivši se te sam odlučila da ću gledati naprijed i da se više neću osvrtati na njega. Uskoro sam shvatila da će to biti nemoguće jer je on želio razgovarati.

''Zašto ne sjedneš kod nekog drugog?'' upitala sam potpuno svjesna da zvučim bezobrazno, ali ukoliko je on imalo poput mog cimera bilo mi je jasno da je bolje da ga se odmah riješim.

''Zato što mi se ovdje sviđa. Imaš problem s tim?''

Da bi mi to pokazao još više se zavalio i prebacio je jednu nogu na drugu djelujući kao da je u kafani, a ne u sali, na predavanju. Odmahnula sam glavom potrudivši se da se ne nasmijem iako je izgledao smješno. Kad sam ga ponovo pogledala krajičkom oka vidjela sam da se i on smješka.

''Louis.'' rekao je ispravivši se i pružio mi je ruku. Podigla sam jednu obrvu u znak pitanja dvoumeći se da li da prihvatim da se u poznam s njim ili ne. Znala sam dobro da moram imati nekoga ovdje i iako mi se nije sviđalo to što me je natjerao da se naljutim ovako rano ujutro odlučila sam da ne može škoditi da mu privhatim ruku.

''Bella.'' odgovorila sam jednostavno prihvativši mu ruku.

''Bella?'' Podiže obrvu.

''Da, Bella.'' Slegnula sam ramenima, a on je klimnuo glavom i konačno smo spustili ruke.

''Uredu, Bella.'' Nasmješio se ponovo se naslonivši.

Profesor je ušao nakon par minuta u ruci noseći laptop i još par papira. Pogledala sam uokolo i primjetila sam da se večina utišala i da očekuju da čuju šta će nam reći. Bio je visok, mršav i imao je dužu kosu svezanu u rep, te blijedo i umorno lice. Rekla bih da ima oko trideset godina i da ga život nije baš mazio. Počeo je da priča o našim obavezama kroz semestar i o tome što ćemo raditi, a neki studenti su već počeli da dobacuju i pričaju.