Komplikovan (H.S. ff)

Poglavlje 33. - Ti i osjećaji ne idete u istu rečenicu

2020. A/N - Mislim da pjesma Na na na i dalje ide uz ovu priču, ali u manjoj mjeri nego prije. Nisam imala vremena da provjerim greške pa se nadam da ih nema puno. 

Harry je izgledao zbunjeno, a u meni se javljala ljutnja koja ni u kojem smislu nije bila racionalna. Znala sam dobro da postoji odnos između njih dvoje, ali ne znam zašto je dio mene ipak vjerovao da će se jednom završiti ili da je već završen. Lagala sam samoj sebi i obmanjivala se mislima o tome da bi Harry mogao da se promjeni, da bi mogao da bude drugačiji. On je jednostavno Harry. Bez obzira što se kadkad ponaša drugačije, što je noćaš bio znatno drugačiji to je još uvijek on. Trebala sam bolje promisliti prije nego što sam povjerovala u mogućnost da bi Harry mogao da se ponaša bolje. Zašto bi to i uradio kad sam ja niko bitan u njegovom životu.

Ne bih smjela osjećati ljutnju prema osobi koja mi je poslala ovu poruku, ali osjećam je. Jaka je, intenzivna i u meni stvara razne pomisli od kojih se ježim. Ovo je namjerno uradila, ali nije mi jasno kako je došla do mog broja. Još jednom pogledam poruke i duboko udahnem, a onda ih pročitam na glas kako bi ih i Harry mogao čuti: - *Harry je danas otišao tako brzo od mene pa bih te zamolila da ga pitaš da li je sve bilo u redu i je li mu se svidjelo. Znam da se ne bih tebi trebala obratiti za to, ali morala sam jer živite zajedno. Javi kad pitaš, Rose je.*

''Molim?'', upitao je i brzim pokretom ruke mi je uzeo mobitel. ''Kakvo je ovo sranje?''

Nasmijala sam se glasno kako bih smanjila osjećaj koji se javljao u meni. Osjećala sam se glupo zbog svega što se desilo i zbog toga što sam vjerovala da sve može biti drugačije. Glupi dio mene je u jednom trenutku povjerovao da bismo Harry i ja mogli jednog dana postati nešto više od prijatelja. Glupa, glupa Isabella, govorila sam sama sebi. Kako si ikada mogla povjerovati u takvo sranje?

''Bella, ne znam zašto osjećam poriv da ti objasnim, ali moraš da vjeruješ da nisam bio sa njom danas. Danas sam bio sa Louisom i onda sam morao da svratim do banke zbog nekog posla'', pojasnio je dobro smišljen scenarij, ali meni nije dolazilo do uma. Ne zbog toga što nisam zeljela da shvatim nego zbog toga što mu nisam mogla vjerovati. ''Šta god da kažem zvučat će suludo, ali moraš da vjeruješ da nisam bio sa njom.''

''Ne moraš mi se pravdati. Nisam niko važan da bi to radio'', progutala sam teško, a onda sam ga pogledala. ''Zasmetalo mi je jedno to što mi se javila kad je mogla tebe da nazove. Idi k njoj.''

''Ne idem k njoj jer ne želim to. Želim da znam da mi vjeruješ i želim da znam da nisam rekao istinu uzalud'', kaže isfrustrirano. Gledam ga kako me promatra nestrpljivo. Kao da očekuje da se osmjehnem i kažem da mu vjeujem. Ne mogu to da uradim jer dio mene je upravo prestao da vjeruje u mogućnost da bismo Harry i ja mogli da ikada postojimo. Znala sam i prije da je to nemoguće, ali sada mi je to još više jasno.

''Nema potrebe da ti ja vjerujem Harry. Nisam, kao što sam rekla, niko važan i s toga moje povjerenje nije važno, a i ovo svakako ne bi bio prvi put da dođeš od nje i meni počneš prićati gluposti. Ne znam zašto sam iznenađena.'' Pogledam u Harrya nakon što izgovorim zadnju riječ i ne znam zašto je to tako, ali vidim povrijeđenost na njegovom licu. Izgleda kao da sam ga uvijedila i kao da pokušava da se suzdrži da mi se ne nagovori.

''Ponekad si stvarno užasna'', kaže tiho i odmahne glavom.

''Ja?'', upitam i nasmijem se kao da je rekao vic. ''Da se nisi malo zbunio Harry?''

''Zašto nećeš da shvatiš?'', upita me. Njegova povrijeđenost je sad očigledna i na licu mu i u glasu.

''Ne moram ja tebe da shvatim, Harry'', rekla sam okrenuvši mu leđa. Prije nego što je uspio da me zaustavi otišla sam u sobu. Mogla sam jasno čuti da ide za mnom, ali sam se nadala da neće ući unutra. Pogriješila sam. Ušao je odmah iza mene i prekriživši ruke naslonio se na zid.