Komplikovan (H.S. ff)

Poglavlje 5. - Oni se poznaju. Oduševljena sam

U salu ulazim vjerovatno crvena i brzo prolazim do sredine te sjedam do Louisa ubrzano dišući. Ponovo sam imala problema sa pronalaskom sale iako su na zidove polijepili smjernice i zato sam zakasnila petnaest minuta. Profesor se pretvara da nisam ušla i nastavlja predavati što mi znatno olakša. Koliko sam shvatila ovdje se kašnjenje drugačije tretira nego u srednjoj školi i umjesto da počne vikati na mene jednostavno nastavlja razgovor kao da ga niko nije ni omeo.

''Da li je moguće da si trčala toliko zbog predavanja?'' upita kroz smijeh. Trenutno sam toliko nervozna, ljuta i gladna da bih ga udarila, a s druge strane mi se plače jer sam trčala zbog škole i sad sam mokra i umorna toliko da neću moći pratiti predavanja.

''Nisam željela kasniti, ali tako se desilo'' odgovorila sam mršteći se.

''Nisam rekao da se opravdaš. Samo sam htio istaknuti da se ne moraš toliko tresti ako zakasniš na predavanje'' rekao je, a zatim se uozbiljio jer nas je profesor pogledao očekujući da završimo razgovor.

''Morat ću kupiti auto. Zaista ne mogu još jedno jutro trčati ovamo.''

Nasmijao se te je upitao: ''A da ustaneš ranije ili da se voziš tramvajem?''

''Ovdje sam tek dva dana. Ne znam gdje je tramvajska stanica niti se volim voziti u sredstvima javnog prevoza.'' odgovorila sam počevši da zapisujem važne stvari koje je profesor diktirao.

Dok mi olovka leti preko papira prostenjem od boli u stomaku i nogama. Vjerovatno ću dobiti upalu mišića jer ne pamtim kad sam ovako rano trčala negdje. Pitam se kako ljudi mogu džogirati? Mene su poslije svakog sata tjelesnog noge i stomak boljeli po dva dana i iz tog razloga sam mrzila taj čas više od iti jednog drugog.

''Mogu te ja odbaciti ponekad'' ponudio se nonšalantno te je otvorio zadnju stranicu sveske i naškrabao je nešto, otkinuo je taj dio lista i dao mi ga je. Otvorim ga i vidim broj mobitela. Osmjehnuvši se presavijem ga i stavim u džep, a zatim i ja njemu napišem svoj.

Pogleda me na kratko, a onda se nakezi i napiše nešto na listu te mi ga pokaže kikočući se. Pogledam polahko u list pazivši da me profesor ne vidi jer nisam željela da pročita ono što piše, a onda pročitam poruku i odmahnem glavom.

Jedan dečko nije dovoljan?

Pogledam ga zbunjeno i upitam skoro nečujno šta, a on pokaže očima prema meni i počne glumiti da nešto zapisuje iako krajičkom oka gleda prema meni. Pogledam niz sebe i shvatim o čemu priča pa se i sama nasmijem, a profesor me prostrijeli pogledom te brzo utihnem. Najme, na majici mi je pisalo: One boyfriend is not enough! Ironija je bila u tome da ja nemam niti tog jednog i ne znam zašto sam kupila ovu majicu, ali znam da sam je danas slučajno obukla. Nastavim pratiti profesora i zapisivati bitno jer znam da moram imati lekcije barem u kratkim crticama kako bih se kasnije mogla spremati za ispite.

Kad se predavanje završi ustajem i počnem kupiti stvari jer je to prvo, a i posljednje predavanje danas. Samo jedno predavanje utorkom te dovede u iskušenje da ne dođeš uopšte, ali dobro znam da ne smijem izostajati ukoliko želim moći izaći na završni ispit. Izlašla sam vani ostavivši Louis-a iza sebe jer je zastao da popriča sa nekim momcima, a onda sam požurila kući.

''Čekaj.'' vikne Louis iza mene i onda začujem bat koraka dok žuri da me sustigne.

Kad me sustigne uspori te upita: ''Šta ćeš raditi sada?''

Slegnem ramenima. ''Vjerovatno ništa, idem kući.''

''Želiš da ti pokažem jedno mjesto?'' upitao je.

''Koje?'' upitala sam pogledavši u njeg na trenutak.

Tek onda sam shvatila da uopšte ne znam niti jedno mjesto ovdje. Svaki boravak bih provela u stanu ili kod faksa odbijajući da hodam uokolo. Sada, zaprvo mi i ne bi bilo mrsko vidjeti grad, ali ne bih željela ići sama. Ne poznajem ga, istina, ali ovo bi bila dobra prilika da ga upoznam.