Komplikovan (H.S. ff)

Poglavlje 32. - Ne sviđa mi se način na koji utjećeš na mene

Pogled koji mi je uputio bio je dovoljno jasan znak da mu se svidjelo ono što je čuo. Osjetila sam olakšanje jer nije imao neki komentar u svom stilu, nego se samo nasmješio i klimnuo glavom. Znala sam da su riječi koje je maloprije izrekao bile istinite i da mu je drago da je dobio isti odgovor od mene. Nekako u dubini duše znam da bi shvatio da lažem da sam rekla da mi nije nedostajao jer toliko smo navikli jedno na drugo da kad se sve loše zanemari oboma bi bilo jako neobično ukoliko bismo sada prestali da živimo u istom stanu.

''Slagao bih kad bih rekao da sam očekivao da ćeš to reći naglas, ali sam zadovoljan jer si odlučila da ne lažeš ni sebi ni meni'', rekao je.

''Nisam tolika kukavica da to sakrijem, a i dobro znam da me ne bi pustio na miru da ti nisam rekla istinu'', odvratila sam mu smješkajući se.

''Ne bih pomislio da si kukavica da to nisi meni rekla, nego da si to prešutila sebi. Laku noć, Bells.''

Poželjela sam mu laku noć krajnje zamišljena, a onda je njegova pojava išćezla kad su se vrata zatvorila, ostavivši me samu. Spustila sam glavu na jastuk i duboko sam udahnula poželivši da se izgubim u mislima kako bih se maknula od stvarnosti i eventualno zaspala. Harryevo prisustvo ponekad zaista nije ono što me raduje, ali sada ne osjećam radost ni u tome da budem sasvim sama. Više to nije povezano ni sa sjećanjem na onu noć nego sa tim da se osjećam usamljeno. Nedostaju mi ljudi kod kuće. Nedostaje mi moj grad, moja kuća, moji prijatelji pa čak i moja mama. Znam da dodatak čak ostavlja utisak da je ona posljednja osoba koja mi može nedostajati, ali razlog za to je taj da je ona toliko rijetko kod kuće pa je taj osjećaj nedostajanja sveprisutan i toliko postojan da više ne moram da to naglasim.

''Jesi zaspala?'', upitao je tihi glas. Misli su mi se raspršile i nakon što sam dva puta trepnula ugledala sam Harrya kod vrata. Kosa mu je bila neuredna kao da se valjao po krevetu dugo vremena, a lice umorno i crveno.

''Nisam. Ne mogu da spavam'', odgovorila sam uspravivši se u sjedeći položaj. Tek kad sam pogledala vrijeme shvatila sam da sam se prevrtala po sofi oko pola sata u pokušaju da zaspim.

''Ni ja'', odgovorio je i pridružio mi se na sofi, a onda je dodao: ''Izgleda da smo oboje sjebani.''

''Iako mrzim tvoje izraze moram priznati da sada jesmo'', rekla sam slegnuvši ramenima. Prošlo je dvanaest sati, ujutro moramo na fakultet, a nismo u mogućnosti da zaspimo.

Samo se nasmije i glavu nasloni na naslonjač. Njegova glava je okrenuta prema meni, kao i ostatak tijela, ali su mu oči usmjerene na prste sa kojima se igra. Netremice ga promatram dok vrhovima prstiju prelazi preko glatke površine nokta, a onda počnje da noktima grebe mrtvu kožu pored kako bi je uklonio.

''Da li si ikada poželjela da si neke stvari drugačije uradila?'', upitao je iznenada, a njegove oči su pogledale u moje.

Sa izrazom zbunjenosti sam mu uzvratila pogled, a onda sam se zamislila nad njegovim riječima. Naravno da jesam, pomislila sam. Pa svi smo se barem jednom u životu pogledali u ogledalo i rekli sami sebi da smo pogriješili i da smo trebali drugačije da postupimo. Greške su neminovne. One su sastavni dio života i oblikuju nas u bolje osobe onda kada shvatimo da smo pogriješili i ispravimo ih.

''Svi smo to poželjeli bar jednom'', odgovorim.

''Bar jednom'', rekao je zamišljeno, a onda se osmjehnuo. ''Čovječe, ja ne znam dan da nisam to poželio.''

''A šta bi tačno želio da promjeniš?'', upitala sam. Možda ne znam sa kakvim se problemima nosi, ali dobro znam da je bolje kada te neko sasluša i da ti savjet. Makar i bio loš, ponekad olakša situaciju. Dobro znam da Harry ne želi da sluša moje prodike, ali isto tako znam da ne bi ništa rekao da nije želio da razgovara o tome i zato se nudim da ga saslušam.