Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

PRVI DIO - I

Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način. Sve se poremetilo u kući Oblenskih.

Žena je doznala da je muž šarao s Francuskinjom, bivšom guvernantom u njihovoj kući, te je mužu rekla da ne može s njim živjeti pod istim krovom. To je stanje trajalo već treći dan i tegobno se doimalo i supruga samih, i svih članova obitelji, i ukućana. Svi su članovi obitelji i ukućani osjećali da njihov zajednički život nema smisla i da su ljudi što se slučajno obretu u kakvu svratištu među sobom povezaniji negoli oni, članovi obitelji i ukućani Oblonskih. Žena nije izlazila iz svojih odaja, muž već treći dan nije dolazio kući. Djeca su jurila po cijeloj kući kao sumanuta; Engleskinja se posvadila s upraviteljicom i napisala prijateljici pisamce moleći je da joj potraži novo mjesto; kuhar je još jučer, za ručka, otišao iz kuće; kuhinjska pomoćnica i kočijaš zatražiše isplatu.

Treći se dan po svađi knez Stjepan Arkadjič Oblonski – Stiva, kako su ga u društvu zvali – probudio u običajeno vrijeme, to jest u osam sati izjutra, ali ne u ženinoj spavaonici već u svom kabinetu, na kordovanskom divanu. Svoje punačko, brižno odnjegovano tijelo okrene on na divanskim oprugama, kao da želi opet dugo spavati, s druge pak strane čvrsto prigrli jastuk i priljubi obraz uza nj, ali odjednom poskoči, sjedne na divan i otvori oči.

»Da, da, kako ono bješe? – mislio je prisjećajući se sna. – Da, kako ono bješe? Da! Alabin je priređivao ručak u Darmstadtu; ne, nije u Darmstadtu, nego je bilo nešto američko. Da, ali je ondje Darmstadt bio u Americi. Da, Alabin je priređivao ručak za staklenim stolovima, da – i stolovi su pjevali: Il mio tesoro1 i ne samo Il mio tesoro već nešto ljepše, te nekakvi peharčići, a i oni zapravo bjehu žene"« prisjećao se. Oči Stjepana Arkadjiča veselo zablistaše i on se smiješeći zamisli. »Jest, bilo je lijepo, vrlo lijepo. Mnogo šta je ondje jošte bilo sjajno, samo se to riječima i mislima čak ni na javi ne da iskazati«.

Opazivši tada tračak svjetla što se probio pored jednog od suknenih zastora, veselo spusti noge s divana, potraži njima zlaćanim kordovanom optočene papuče što ih je žena sašila (dar za lanjski rođendan), te po staroj devetgodišnjoj navici, ne ustajući, posegne rukom prema onome mjestu gdje mu je u spavaonici visio kućni haljetak. I tada se najednom sjeti kako i zašto ne spava u ženinoj spavaonici nego u kabinetu; s lica mu nestane smiješka i on namršti čelo.

»Aj, aj, aj! Jaa!..« proštenje prisjećajući se svega što se zbilo. I u mašti mu opet iskrsnu sve pojedinosti svađe sa ženom, sva bezizlaznost njegova položaja, i tegobnija od ičega, njegova vlastita krivnja. »Jest! Ona neće i ne može oprostiti. A najstrašnije je to što sam svemu krivac ja, ja sam krivac, a kriv nisam. U tome i jest cijela drama – mislio je. – Aj, aj, aj!« primetao je očajno dovodeći u pamet najteže časove te svađe.

Najneugodniji bješe onaj prvi trenutak kada, vrativši se iz kazališta veseo i zadovoljan, s velikom kruškom za ženu u ruci, ženu nije našao u gostinjskoj sobi; na svoje čudo, nije je našao ni u kabinetu, nego ju je napokon ugledao u spavaonici u ruci s nesretnim pisamcem što je sve otkrilo.

Ona, ona vječno brižna, i vrijedna, i pomalo ograničena Doli, za kakvu ju je on smatrao, nepomično je sjedila s pisamcem u ruci i gledala ga izrazom užasa, očaja i srdžbe.

– Što je ovo? Ovo? – upita ona pokazujući pisamce.

I u sjećanju na to, kako to često biva, Stjepana Arkadjiča nije toliko tištao sam događaj koliko to kako je odgovorio na te ženine riječi.

Njemu se toga časa dogodilo ono što se dešava ljudima kad nenadano budu zatečeni u čemu vrlo sramotnome. On nije dospio udesiti izraz svoga lica za priliku u kojoj se našao pred ženom pošto je otkrivena njegova krivnja. Umjesto da se uvrijedi, da osporava, da se pravda, da moli za oproštenje, čak i da ostane ravnodušan – sve bi to bilo bolje od onoga što je on učinio – njegovo se lice posve nehotično (»refleksi velikoga mozga«, pomisli Stjepan Arkadjič budući da je volio fiziologiju) odjednom nasmiješi naviklim, dobrim i stoga glupim smiješkom.

Taj glupi smiješak nije mogao sebi oprostiti. Kad je spazila taj smiješak, Doli je zadrhtala kao od tjelesne boli, svojom urođenom žestinom prosula je bujicu silovitih riječi te je pobjegla iz sobe. Otada nije više htjela da vidi muža. »Svemu je kriv onaj glupi smiješak«, pomisli Stjepan Arkadjič. »Ali šta ću zaboga sada? Šta ću i kako ću?« govorio je sebi očajno, a nije nalazio odgovora.