Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XIII

Poslije ručka i sve do večeri Kiti je osjećala nešto nalik na ono što osjeća mladić pred bitku. Srce joj jako tuklo i misli joj se ni na čemu nisu mogle zaustaviti.

Osjećala je da današnje primanje na kojem će se njih dvojica po prvi put sresti, mora biti presudno za njenu sudbinu. I ona ih je neprestano gledala u duhu, čas svakoga napose, čas obojicu zajedno. Kad je mislila na prošlost, sa zadovoljstvom i nježnošću se zaustavljala na uspomenama o svojim odnosima prema Levinu. Uspomene iz djetinjstva i uspomene o Levinovu prijateljstvu s njezinim pokojnim bratom davale su posebnu pjesničku draž njenim odnosima prema njemu. Njegova joj je ljubav, u nju ona bješe sigurna, laskala i veselila je. I njoj bijaše prijatno misliti na Levina. Pri pomisli pak na Vronskoga primetalo se nešto nelagodno, premda je on bio krajnje otmjen i smiren čovjek; kao da je bilo nešto lažno – ne u njemu, on bijaše vrlo jednostavan i drag – već u njoj samoj, dok se uz Levina osjećala posve jednostavno i prirodno. Ali se zato, čim je pomislila na budućnost s Vronskim, pred njom otvarala blistavo sretna perspektiva; s Levinom pak budućnost se činila maglovitom.

Popevši se u gornje odaje da se obuče za primanje i, pogledavši se u ogledalo, radosno primijeti da je danas jedan od njenih dobrih dana te da potpuno vlada sobom, a to joj i te kako bijaše potrebno za ono što ju je čekalo: u sebi je osjećala da je naoko mirna i da su joj kretnje slobodne i graciozne.

U sedam i po, tek što je sišla u gostinjsku sobu, lakaj najavi: »Konstantin Dmitrič Levin.«

Kneginja je jošte bila u svojoj sobi, a knez nije izlazio.

»Eto ti na«, pomisli Kiti, i sva joj krv navali u srce. Prepala se svoga bljedila kad je pogledala u ogledalo. Sad je pouzdano znala da je on stoga i došao ranije da je zatekne samu i da je zaprosi. I tek joj se tada prvi put sve to skupa ukaže s posve druge, nove strane. Tek tada je shvatila da se pitanje ne tiče samo nje – s kim će biti sretna i koga voli – nego da ovoga časa mora uvrijediti čovjeka koga voli. I to nemilo uvrijediti... Zašto? Zato što je on, drag kakav jest, voli, što je zaljubljen u nju. Ali nema šta, tako treba, tako se mora. »Bože moj, zar mu ja to sama moram kazati? – pomisli. – Pa šta ću mu reći? Zar ću mu reći da ga ne volim? To će biti neistina. Šta onda da mu kažem? Da kažem da volim drugoga? Ne, to je nemoguće. Ja odoh, odoh.«

Već je bila pošla prema vratima kad začuje njegove korake.

»Ne, nije pošteno. Čega se imam bojati? Ništa loše nisam uradila. Šta će biti, bit će! Kazat ću istinu. Pa s njim ne može biti teško. Evo ga«, reče ona sebi ugledavši čitavu njegovu snažnu i bojažljivu pojavu blistavih očiju koje su bile uperene u nju. Ona ga pogleda pravo u lice kao da ga moli neka je poštedi, te mu pruži ruku.

– Ja kao da nisam došao u pravi čas, malo sam prerano – reče on ogledavši praznu gostinjsku sobu. Kad je razabrao da mu se očekivanje ispunilo, da mu ništa ne smeta da se izjasni, lice mu se smrkne.

– O ne – reče Kiti i sjede k stolu.

– Ali ja sam jedino to i htio, da vas zateknem samu – poče on ne sjedajući i ne gledajući je da ne izgubi smjelosti.

– Mama će odmah doći. Jučer se jako umorila. Jučer... Govorila je ne znajući ni sama što govore njene usne, i ne skidajući s njega molbenog i nježnog pogleda.

Pogledao ju je; ona pocrvenje i ušutje.

– Rekao sam vam da ne znam jesam li došao na dulje vrijeme... jer to od vas zavisi...

Ona je sve niže i niže obarala glavu ne znajući ni sama šta će odgovoriti na ono što se približavalo.

– Jer to od vas zavisi – ponovi on. – Htio sam reći... htio sam reći... Radi toga sam i došao... da... budete moja žena! – izgovori on ni sam ne znajući šta je govorio; ali kad je oćutio da je najstrašnije rečeno, zastane i pogleda je.

Ona je teško disala ne gledajući ga. Bila je u zanosu. Duša joj je bila prepuna sreće. Nikako nije očekivala da će njegova izjava da je voli učiniti na nju tako jak dojam. Ali to potraja tek jedan hip.

Sjeti se Vronskoga.

Podiže prema Levinu svoje svijetle, iskrene oči pa, ugledavši njegovo očajno lice, brže bolje odgovori:

– To ne može biti... oprostite mi.

Kako mu časak prije bješe bliska, kako važna za njegov život! A kako mu sada postade tuđa i daleka!

– To nije moglo biti drukčije – reče ne gledajući je. Naklonio se i htjede otići.