Lav N. Tolstoj: Ana Karenjina, knjiga 1

XVIII

Začuše se koraci i muški glas, onda ženski glas i smijeh, a odmah zatim uđoše očekivani gosti: Safo Štoljc i neki mladić koji je pucao od zdravlja, zvan Vaska. Vidjelo se da mu prijaju krvava govedina, pečurke i burgundac. Vaska se nakloni gospođama te ih pogleda, ali samo na časak. Ušao je za Safom u salon i prošao kroz salon za njom kao da je bio svezan uz nju i ne skidajući s nje blistavih očiju kao da ju je htio pojesti. Safo Štoljc bijaše plavuša crnih očiju. Ušla je malenim, žustrim koračićima u cipelama visokih petica te čvrsto, muški stegla damama ruke.

Ana još nijednom nije srela ovu novu znamenitost te bi zapanjena i njenom ljepotom, i napadnom njezinom toaletom, i smionošću njezina ponašanja. Na njenoj glavi, od vlastite i tuđe kose bijaše napravljena takva skela od frizure nježne zlaćane boje da joj se glava veličinom mogla mjeriti sa skladno izbočenim i sprijeda vrlo otvorenim poprsjem. Kročila je pak tako brzo da su joj se pri svakoj kretnji ispod haljine ocrtavali oblici koljena i gornjega dijela noge te se i nehotice nametalo pitanje gdje se na toj udešenoj, uzbibanoj planini zapravo završava njeno pravo, maleno i vitko tijelo, toliko ogoljeno gore i toliko prekriveno straga i dolje.

Betsi pohita da je upozna s Anom.

– Zamislite samo, umalo ne satrasmo dvojicu vojnika – uze ona odmah pripovijedati, namigujući, smiješeći se i zabacujući natrag svoju povlaku koju je u prvi mah bila suviše prebacila na jednu stranu. – Vozila sam se s Vaskom... Ah, da, vi se ne poznajete. – Pa rekavši njegovo prezime, ona predstavi mladića, te se pocrvenjevši glasno nasmije svojoj omašci, to jest tome što ga je pred neznankom nazvala Vaskom.

Vaska se još jednom nakloni Ani, ali joj ništa ne reče. On se obrati Safi:

– Izgubili ste okladu. Stigli smo prije. Dajte plaćajte – govorio je smiješeći se.

Safo se još veselije nasmija.

– Ma ne sada – reče ona.

– Svejedno, dobit ću poslije.

– Dobro, dobro. Ah, da! – ona će odjednom domaćici – baš sam i ja neka... Posve sam zaboravila... Dovela sam vam gosta. Evo ga.

Neočekivani mladi gost kojega je Safo dovela i na kojega je bila zaboravila bijaše međutim tako ugledan gost da su, unatoč njegovoj mladosti, obje dame ustale dočekujući ga. Bio je to novi Safin obožavatelj. On je sada, kao i Vaska, u stopu hodio za njom.

Ubrzo stiže knez Kaluški i Liza Merkalova sa Stremovom. Liza Merkalova bijaše mršava crnjka, istočnjački ukočena tipa lica i predivnih, kako svi govorahu, tajanstvenih očiju. Originalnost njene zagasite toalete (Ana je to odmah zapazila i ocijenila) potpuno je odgovarala njenoj ljepoti. Koliko je Safo bila kruta i utegnuta, toliko je Liza bila kudikamo privlačnija.

Ali je Liza za Anin ukus bila kudikamo privlačnija. Betsi je o njoj govorila Ani da se ona namjerno ponašala poput nedužna djeteta, ali čim ju je ugledala, osjetila je da to nije istina. Ona je zaista bila dječji bezazlena, razmažena, ali draga i povučena žena. Istina je da je njen stil bio isti kao i Safin stil; za njom su, kao i za Safom, poput sjena hodila i očima je gutala dvojica poklonika, jedan mlađi, drugi stariji; ali ona je imala nešto što je bilo iznad onoga što ju je okruživalo – imala je sjaj pravoga dragog kamena među staklom. Taj je sjaj svjetlucao iz njenih divnih, uistinu tajanstvenih očiju. Umoran i ujedno strastven pogled tih očiju okruženih tamnim kolobarom zaprepašćivao je svojom potpunom iskrenošću. Tko bi joj pogledao u oči, učinilo bi mu se da ju je valjano upoznao pa, upoznavši je, nije mogao da je ne zavoli. Kad ugleda Anu, čitavo joj lice u tren oka zasja radosnim smiješkom.

– Ah, kako mi je drago što vas vidim! – reče prilazeći joj. – Jučer na trkama baš vam htjedoh prići, a vi odoste. Tako sam željela da vas vidim upravo jučer. Zar ne, bilo je užasno? – reče gledajući Anu svojim pogledom koji je, reklo bi se, otkrivao svu dušu.

– Da, nikako nisam očekivala da to toliko uzbuđuje – reče Ana crveneći.

U to se društvo digne da pođe u vrt.

– Ja ne idem – reče Liza smiješeći se i sjedajući kraj Ane.

– Ni vi ne idete? Kakvo mi je to zadovoljstvo igrati kroket!

– Naprotiv, ja to volim – reče Ana.

– Eto, eto kako vi radite da vam ne bude dosadno? Kad vas čovjek pogleda – razveseli se. Vi živite, a ja se dosađujem.

– Kako to da se dosađujete? Pa vi ste najveselije društvo u cijelom Petrogradu – reče Ana.

– Možda je onima koji ne pripadaju našem društvu još dosadnije; ali vama, meni svakako, život nije veseo već užasno, užasno dosadan. Zapalivši cigaretu, Safo ode u vrt s dvojicom mladića. Betsi i Stremov ostadoše na čaju.

– Kako da je dosadno? – reče Betsi. – Safo veli da su se veoma veselili kod vas.

– Ah, bilo je očajno dosadno! – reče Liza Merkalova.

– Svi smo pošli k meni poslije utrka. I uvijek jedni te isti ljudi, i opet jedna te ista lica. Uvijek jedno te isto. Cijelo smo se veče valjali po divanima. Šta tu ima veseloga? Ma šta vi radite da vam ne bude dosadno? – opet će ona Ani. – Treba čovjek samo da vas pogleda i vidi – evo žene koja može biti sretna, može i nesretna, ali se ne dosađuje. Poučite me kako vi to radite?

– Ja nikako – odgovori Ana crveneći se od ovih nametljivih pitanja.

– E, to i jest najbolji način – umiješa se u razgovor Stremov. Stremov je bio čovjek pedesetih godina, prosijed, vrlo ružan, ali značajna i pametna lica. Liza Merkalova bijaše nećaka njegove žene, i on je sve svoje slobodno vrijeme provodio s njome. Kad je sreo Anu Karenjinu, u službi inače protivnik Alekseja Karenjina, kao otmjen i pametan čovjek on se potrudio da s njome, ženom svoga protivnika, bude naročito ljubazan. – »Nikako« – prihvati on fino se smiješeći – to je najbolje sredstvo. – Odavno ja vama govorim – obrati se on Lizi Merkalovoj – ako čovjek hoće da mu ne bude dosadno, ne smije misliti da će biti dosadno. To je isto kao što se čovjek ne smije bojati da neće zaspati ako se boji nesanice. Isto vam je rekla i Ana Arkadjevna.

– Meni bi bilo vrlo drago da sam ja to rekla, jer to nije samo pametno, to je i tačno – smiješeći se reče Ana.

– Ne, recite vi meni, zašto čovjek ne može zaspati i ne može da se ne dosađuje?

– Da bi zaspao, čovjek treba nešto malo raditi, a da bi se veselio i opet treba nešto raditi.

– Ama zašto bih ja radila kad moj rad nikome nije potreban? A da se namjerno pretvaram, ja niti umijem niti želim.

– Vi ste nepopravljivi – reče Stremov ne gledajući je te se opet obrati Ani.

Rijetko viđajući Anu, on joj nije mogao reći ništa osim najobičnijih stvari, ali on je govorio o tim najobičnijim stvarima, o tome kad će preseliti u Petrograd, o tome kako nju voli grofica Lidija Ivanovna, govorio je, a na licu mu je bio izraz koji je pokazivao da joj on od sveg srca želi biti prijatan i pokazati svoje poštovanje, pa čak i više.

Uđe Tuškević i oglasi da cijelo društvo očekuje igrače kroketa.

– Ne, nemojte ići, molim vas – molila je Liza Merkalova kad vidje da Ana odlazi. Stremov joj se pridruži.

– I suviše je velik kontrast – reče – nakon ovoga društva ići k starici Vrede. I, onda, vi ćete njoj biti prilika da malo ogovara, a ovdje vi samo pobuđujete druga, najbolja i ogovaranju protivna čuvstva – reče joj.

Ana se na trenutak zamisli u nedoumici. Laskave riječi ovoga pametnoga čovjeka, naivna, dječja simpatija koju je prema njoj pokazivala Liza Merkalova i sva ova uobičajena otmjena okolina – sve je to bilo tako lako, a nju je očekivalo nešto tako teško da je ona za trenutak bila u nedoumici da li da ostane, da li da još pomakne teški trenutak objašnjenja. Ali sjetivši se šta je čeka samu kod kuće ne donese li kakvu odluku, sjetivši se one kretnje koja joj je i u sjećanju bila strašna kad se objema rukama bila uhvatila za kosu, ona se oprosti i ode.